Skip to content

AUTORI I VRIJEDNOSTI:
Estetika filmskog rimejka

Mirko Đurović

EDI-01, 06/2016


Le choses de la vie (Claude Sautet, 1970)
Intersection (Mark Rydell, 1994)

Najvažnija je ideja. Tako su nam rekli i na Fakultetu, gdje nas uče kako da ideju materijalizujemo, ali ne i kako da do nje dođemo. Nije nam objašnjeno ni što uopšte dobra ideja znači. Da li interesantna priča znači dobru ideju? Ili dobra režija? Ili je za dobar film potrebno više od jedne dobre ideje? Film kao što je Le choses de la vie je rezultat stotina pravilno donesenih odluka, dakle spoj velikog broja dobrih ideja. Međutim, što se dešava ukoliko nemamo nijednu? U tom slučaju se možemo poslužiti tuđom. Naravno, pod izgovorom poštovanja autora originalne verzije a nikako zbog zarade. Zašto izmišljati nešto što je već izmišljeno?

Vođen ovom logikom, Mark Rajdel (Mark Rydell), američki glumac, reditelj i producent, odlučio je da iznajmi nekoliko VHS kaseta iz obližnje videoteke. Videoteka je mjesto gdje možemo naći na hiljade dobrih ideja. Tarantino je živi dokaz. Prišao je polici s francuskim filmovima, tražeći retro omote, nešto što je staro makar par decenija. Na ćošku police ugledao je Le choses de la vie i shvatio da je to njegov sljedeći film, kasnije naslovljen kao Intersection. Odmah se sjetio scene nesreće iz filma i odlučio da je snimi bolje. Prećutaće detalj da je u pitanju rimejk francuskog filma, jer Amerikanci ionako ne gledaju titlovane filmove. Sve se uklapa. Samo još da obezbijedi budžet za skupe glumce. To je bila godina kad je Šeron Stoun (Sharon Stone) uživala u slavi Niskih strasti, pa je bila logičan izbor. Još da je unaprijed mogla da zna da će joj Intersection donijeti nagradu za glumačko ostvarenje, sigurno bi ponudu odbila.

Osnovne informacije o filmovima

Le choses de la vie, Francuska, 1970.

Adaptacija istoimenog romana Pola Gimarda

Režija: Klod Sote

Produkcija: Rejmond Denon

Scenario: Pol Gimard, Klod Sote

Uloge: Romi Šnajder, Mišel Pikoli, Žan Buiz

Muzika: Filipe Sarde

Intersection, SAD, 1994.

Režija: Mark Rajdel

Produkcija: Mark Rajdel, Bad Jorkin

Scenario: Dejvid Rejfil, Maršal Brikman

Uloge: Ričard Gir, Šeron Stoun, Lolita Davidovič

Muzika: Džejms Njutn Hovard

Sinopsis Le choses de la vie

Nakon saobraćajne nesreće, Pjer leži u bolničkom krevetu dok mu se ljekari bore za život. Čekajući smrt, doživljava brojne flešbekove vezane za dvije žene koje su mu veoma bitne i u vezi kojih je do zadnjeg trenutka bio neodlučan.

Sinopsis Intersection

Nakon saobraćajne nesreće, Vinsent leži u bolničkom krevetu dok mu se ljekari bore za život. Čekajući smrt, doživljava flešbekove vezane za dvije žene: njegovu bivšu suprugu Sali, i njegovu djevojku Oliviju.

Primjećujemo veoma malu izmjenu u radnji. Međutim, Rajdel je izostavio ključnu dramaturšku komponentu.

Pristup temi

Razliku u pristupu temi, pored sinopsisa, možemo primijetiti i u njihovim naslovima, Le choses de la vie – Stvari života, i Intersection – Presijecanje. Kako je već navedeno u sinopisu, Le choses de la vie se bavi životom Pjera (Mišel Pikoli) koji je neodlučan u vezi dvije žene koje su dio njegovog života. Glavni junak je u filmu psihološki prikazan, a njegova neodlučnost je glavna komponenta oko koje se radnja odvija. Pjer ostaje dosledan svojoj neodlučnosti do momenta kada gine u automobilskoj nesreći. Sote koristi nesreću da zatvori konstrukciju filma, a Pjerove odluke, tj. njegova neodlučnost, više nemaju nikakvog značaja. I Intersection se, naravno, bavi istom temom, ali u drugačijem smislu. Vinsent, za razliku od Pjera, nema nikakvih dilema. Ovaj “detalj” je veoma bitan jer dovodi do toga da konstrukcija filma bude zatvorena dva puta. Prvi put kad je napustio svoju suprugu Sali (Šeron Stoun) – jer nakon toga ničim nije nagoviješteno da može promijeniti svoju odluku; i drugi put, kada gine u saobraćajnoj nesreći.

Rimejk je film koji je rađen po filmu koji je već snimljen. Ali je mnogo važnije da rimejk predstavlja priliku da se preispitaju brojne odluke autora koje su zaslužne za originalni film. U rimejku se možemo pridržavati scenarija a možemo i doslovno preuzeti i rediteljski dio. Rajdel je uzeo po malo od oba, ignorišući sve što je bitno za određenu priču. Njegov pristup temi je površan jer životne sitaucije prikazuje kao skup izbora koji se svode na to da li skrenuti lijevo ili desno, a ne kao rezultat psihološko-emotivnih procesa koji se uvijek nalaze u pozadini.

Motiv za odabir filmova, produkcija, rediteljske vještine

Motiv za odabir filmova Le choses de la vie i Intersection se ogleda u činjenici da jedna naizgled dosadna i neoriginalna priča može biti osnov vrhunskog filmskog ostvarenja. Sote je to postigao koristeći filmska sredstva na pravi način: pažljivim kadriranjem, suptilnim korišćenjem fokusa, inteligentnim korišćenjem zum pokreta i montažom koja je maksimalno doprinijela dinamici filma. Posebno je važno pomenuti fotografiju koja je u apsolutnom skladu sa samom pričom – klasična (sa ove vremenske distance), prijatnog kolorita koji je ujednačen tokom cijelog filma, blage saturacije, sve sa ciljem da učine iskustvo gledanja prijatnim, što je takođe u skladu temom filma. Dakle, sva filmska sredstva su podređena priči a ne demonstraciji filmskih tehnika. Iako je Le choses de la vie tehnički besprekoran, izgleda isuviše klasično da bi ga tako doživjeli. Ne treba zanemeriti ni glumu. Najslavniji među glumcima su Šnajder i Pikoli, što ne znači da ostali za njima zaostaju. Svi likovi koji se u filmu pojavljuju djeluju prirodno i neusiljeno, bez obzira da li govorimo o Pjeru ili o nekom od očevidaca sa mjesta nesreće. Zaključujemo da je Sote i u ovom smislu uradio odličan posao, dajući precizne instrukcije glumcima kako da uloge iznesu. Le choses de la vie izgleda kao da je ekipa s uživanjem pristupala poslu i kao da su imali neograničen vremenski rok.

mirko-djurovic-1

Le choses de la vie, primjer korišćenja fokusa. Jedva primjetno pomjeranje fokus tačke nam govori da je autor vodio računa o detaljima.

mirko-djurovic-2

Le choses de la vie, primjer korišćenja zum pokreta. Pored kontra zuma, kamera se odaljava od Pjera što kadru daje psihološko značenje. Pjer na sljedećoj raskrsnici doživljava nesreću.

Američkoj verziji nedostaje sve navedeno. Smatram da reditelj/producent koji odluči da se upusti u pravljenje rimejka treba da ima preciznu viziju što želi postići. Moguće je da Rajdel ipak nije ovu ideju dobio u videoteci već je angažovan za ovaj posao od strane studija, sa ciljem zarade a pritom zaboravljajući da bi film ipak trebao biti umjetnost. Le choses de la vie i Intersection nam dokazuju koliko je evropska filmska logika teško primjenljiva na američke uslove. Le choses de la vie djeluje kao isuviše ličan film da bi njegov rimejk uopšte i bio moguć. To je kao da želimo da obradimo Shine on You Crazy Diamond, što je moguće tehnički, ali u startu bi trebali da se zapitamo da li ikoga uopšte interesuje naša interpretacija. Međutim, to je samo prvi logički propust koji je Rajdel napravio. Krenuo je od pretpostavke da jednostavnu priču treba pričati što je moguće jednostavnije, i smanjio na minimum rizik da neki od inteligentnih američkih gledalaca neće shvatiti radnju. Rajdel je priču “dotjerivao”. U franscuskoj verziji, primjera radi, nam nije poznat razlog zašto Pjer pored supruge ima ljubavnicu, niti znamo zašto je odlučio da joj se vrati, da bi se na kraju ipak predomislio. Nije ni bitno. Jer ni u životu veoma često ne postoje opipljivi razlozi već su oni duboko skriveni u psihologiji pojedinca. U američkoj verziji ova situacija je banalno svedena na fizičku privlačnost. Vinsent je upoznao Oliviju i odlučio da zbog nje napusti svoju suprugu. Rezultat je nezadovoljna i bijesna bivša supruga koja je neprijatna za gledanje, čak i u izvođenju tada još uvijek privlačne Šeron Stoun. Žiri iz fondacije Zlatna malina je očigledno mislio isto pa je 1994. godine dodijelio glumici nagradu za najgore glumačko ostvarenje.

U francuskoj verziji Sote nikog nije prikazao ni kao pozitivca niti kao negativca. Niko nije ni heroj niti žrtva. U Intersection-u imamo ležernog Vinsenta, njegovu već opisanu bivšu suprugu i njenog mutavog novog momka, kao i manje privlačnu i neinteresantnu Oliviju, zbog koje bi teško ostavili ženu.

mirko-djurovic-33

Intersecion. Sali, nezadovoljna bivša supruga (lijevo), i Olivija, zbog koje ne bismo ostavili suprugu (desno)

Blago vrijeđanje (ne-američkih) gledalaca primjećujemo i u Vinsentovim flešbekovima u kojima se mora nalaziti na određenom mjestu kako bi se sjetio neke scene koja se upravo tu i dogodila. Rajdel je trošio vrijeme na donošenje nebitnih odluka. Primjera je mnogo, samo je pitanje koliko detaljno želimo da se bavimo analizom. Pjer, za razliku od Vinsenta, ima kćer a ne sina. Vinsentova bivša supruga je u novoj vezi, za razliku od Helene. U originalnoj verziji supruga glavnog junaka je crvenokosa, a u rimjeku je to ljubavnica. Ali nisu sve Rajdelove odluke nebitne. Umjesto Pjerove Alfe, Vinsent u američkoj verziji vozi Mercedes SL 280. Stvarno lijep auto. Rajdel je, očigledno, tražio razne načine kako se ne bi bavio suštinom.

mirko-djurovic-44

Intersection, primjer flešbeka. Vinsent je morao doći u ovu kuću kako bi se prisjetio stvari koje su se u njoj dešavale.

U tehničkom smislu, Intersection je više nego korektan, međutim, iako je rađen skoro 15 godina kasnije, nije uspio da nadmaši original. Ekipa koja je učestvovala u filmu očigledno dobro poznaje svoj posao ali nisu imali dovoljno dobre instrukcije. Montaža je dobra ali neinventivna. Rajdel nije pridao značaj ovom produkcionom procesu kao što je uradio Sote. Le choses de la vie je školski primjer u kolikoj mjeri montaža može da doprinese kvalitetu filma, dok u Intersection-u nije na pravi način stavljena u funkciju naglašavanja neliearnosti radnje. Fotografija je dobra ali boje nisu ujednačene tokom filma već se ton mijenja iz scene u scenu. Rajdel je odlučio da scenu nesreće snimi u sumrak što je sceni dalo plavičasti ton. Moguće da u ovom slučaju plava boja ima određeno psihološko značenje, ali s obzirom na brojne propuste, u to ne treba vjerovati. Scena nesreće u američkoj verziji djeluje uvjerljivije kad su fizički zakoni u pitanju, ali francuska verzija je ubjedljivija na psihološkom i emotivnom nivou.

Muzika

Za atmosferu u filmu Le choses de la vie zaslužna je i muzika koju je radio Filipe Sarde, koji se smatra jednim od najvećih kompozitora svoje generacije. Potpisao je više od dvije stotine kompozicija za dugometražne i kratke filmove, kao i za televizijske serije. Nekoliko puta je nominovan za nagradu Cezar, od kojih je osvojio dvije, kao i nominaciju za Oskara za film Tess. Njegov kolega iz filma Intersection, Džejms Njutn Hovard, ne zaostaje kad su u pitanju reference. Komponovao je muziku za više od 150 filmova, među kojima možemo naći naslove visokobudžetnih filmova kao što su tri nastavka franšize Batman, King Kong itd. Ipak, bez obzira na njegovo ogromno iskustvo, kad je Intersection u pitanju, ne pokazuje svoje pravo umijeće. Muzika u Intersection-u služi da popuni prazninu a ne da poboljša atmosferu i usmjeri naše emocije u određenom pravcu. Ni u ovom segmentu nije nadmašen original. Kad je francuska verzija u pitanju, već na samom početku shvatamo da je muzika povjerena pravom kompozitoru. Simfonijski orkestar zvuči bogato za razliku od sintisajzera iz američke verzije.

Zaključak

Le choses de la vie treba posmatrati kao primjer vrhunske produkcije, zbog sklada između svih segmenata koji čine cjelinu. U njemu je sve precizno izvagano, do te mjere da ništa ne bi trebalo mijenjati. S druge strane, Intersection nije ništa drugo do Le choses de la vie transkribovan na američke uslove života, prilagođen prosječnom američkom gledaocu koji od filma očekuje audio vizuelni nadražaj, uz što manju aktivnost mozga.

O umjetničkim dometima Intersectiona-a ne treba ni govoriti, makar u slučaju ako smo već odlegali original, što opravdava svaku oštru kritiku. Sa ekipom koja je nekoliko puta brojnija od one u francuskoj verziji, uspjeli su da naprave blijedu kopiju filma koji će sigurno i ubuduće zadržati svoju vrijednost. Čini se da je glavni cilj Intersection-a bila zarada, u čemu su vjerovatno uspjeli.

A Rajdelu, koji je u poodmaklim godinama, treba preporučiti da za kraj svoje karijere napravi rimejk Petparačkih priča. Radnja nove verzije bi po njegovom mišljenju vjerovatno bila linearna, a kad je već krenuo da kreira novu realnost, nekom od karaktera bi primijenio pol, ili možda rasu, a Mister Vulf ne bi vozio Hondu nego npr. Jaguara. Drugim riječima, učinio bi sve da zanemari suštinu same priče. Čudi me da se ovoga već nije sjetio.