Skip to content

Razgovor: BELA TAR

Vuk Perović

EDI-03, 06/2017


Ako kažete da je teško snimiti film,
samo tražite izgovore

Šokirao je filmski svijet kada je saopštio da više neće snimati filmove. Mađarski reditelj Bela Tar (Bela Tarr) već šest godine nije sjeo u rediteljsku stolicu. Poslije filma “Torinski konj” (A torinoi lo, 2011) nagrađenog Gran prijem žirija na filmskom festivalu u Berlinu, Tar je rekao da je to njegov posljednji film i i dalje se čvrsto drži te odluke. Kako sam kaže, to nikako ne znači da nema više šta da kaže. U međuvremenu okrenuo se pedagoškom radu, i to u našem komšiluku. U Sarajevu, držao je školu pod imenom Film factory, ali na žalost i taj projekat je gotov. Nedavno je u Amsterdamu završena velika izložba posvećena njegovom stvaralaštvu. On kaže da se ne osjeća kao da je u penziji i da je ovisan o slikama i da je najpreciznije reći da je napustio dugometražni igrani film. Ipak, ne želi da otkrije u kom pravcu će dalje ići njegova karijera. “I dalje razmišljam. Još uvijek je rano da kažem nešto”, oprezan je Bela Tar u našem razgovoru. Vjerovatno i zbog toga jer bi takva informacija odjeknula u filmskom svijetu, skoro jednako kao i ona da neće više snimati filmove.

Tar danas ima kultni status. Njegova hrabrost da preispituje filmski jezik, specifična poetika dugih kadrova koja od gledaoca zahtjeva punu pažnju otvarajući brojna asocijativna polja, rukopis stvaran kontra pojednostavljujućih savremenih filmskih tokova, učinili su od mađarskog reditelja autora koga u velikane svrstaju i Gas Van Sant (Gus Van Sant) i Suzan Zontag (Susan Sontag).

Tarova karijera bila je izuzetno netipična. U svijet filma ušao je kao student filozofije, i to sa idejom, kako i sam danas priznaje, da promijeni svijet. Filmsku školu je kasnije završio. Prošli je četiri decenije od njegovog prvog ostvarenja “Porodično gnijezdo” (Családi tüzfészek, 1977).

“Imao sam 22. To je bilo tačno prije 40 godina. U aprilu je tačno bila četrdesetogodišnjica od mog prvog snimajućeg dana”, priča Tar. “ Bio sam pun bijesa, pun energije, jer volim film. Ono što sam mogao da vidim tada na velikom platnu bilo je lažno. Loše priče, loši glumci, loša kinematografija. To što sam vidio bilo je daleko od stvarnog života. Smatrao sam da film mora da bude blizak životu i uzeo sam kameru i snimio sam prvi dugometražni film. Namjera mi nije bila da kucam na vrata, želio sam da ih provalim i da kažem: “Odj…te! Slušajte pravi život. Slušajte stvarne ljude. Nemojte da radite vještačke stvari. Budite bliski narodu.”

 

Kao reditelju debitantu, izgledalo mu da je moć filma izuzetno velika. Taj stav je kasnije ipak nešto promijenio.

“Tada sam bio siguran da filmom mogu da promijenim svijet. Kasnije sam shvatio da je to nemoguće. Ali, ako kažemo da je film dio svijeta i da sam filmski jezik učinio drugačjim, onda sam uspio da promijenim nešto. I mogu da budem ponosan na to”.

 


Ovisnik sam o stvaranju, ne osjećam se kao da sam u penziji

Recimo da sam napustio igrani dugometražni film, da sam na neki način napustio filmski biznis, ali to ne znači da više nemam šta da kažem. I dalje sam ovisan o slikama, od prikazivanja života. Pronašao sam način kako sebe da izrazim. Četiri godine sam vodio filmsku školu, a nedavno smo završili veliku izložbu u Amsteradamu i moj mozak i dalje radi u tom pravcu. I dalje sam ovisnik o stvaranju. Zbog toga se ne osjećam kao da sam u penziji jer i dalje promišljam i sposoban sam da stvorim nešto.


 

Tarova karijera reditelja igranih dugometražnih filmova bila je izuzetna. Nagrađivan je na veliki filmskim festivalima – Berlinu, Kanu, Lokarnu, Palm Springsu. Stekao je vjerne poštovaoce zbog prepoznatljivog stila čija je jedna od odlika i to što je više volio da snima u crno-bijeloj tehnici.

“Ne želim da se pretvaram da je film realnost u pravom smislu te riječi. Ne želim da se pretvaram da se to što gledate dešava istog trenutka. To je umjetnički proces, naravno. Posmatram život, to prođe kroz moje iskustvo i na kraju vam pokažem to iz mog gledišta. I to je svakako činjenica.”

 


FILMOGRAFIJA

  • Porodično gnijezdo (Családi tűzfészek) (1977)
  • Autsajder (Szabadgyalog) (1981)
  • Panelkapcsolat / The Prefab People (1982)
  • Almanah jeseni (Oszi almanach) (1985)
  • Kárhozat / Damnation (1988)
  • Satanski tango (Sátántangó) (1994)
  • Verkmajsterove harmonije (Werckmeister harmóniák) (2000)
  • Čovjek iz Londona (A londoni férfi) (2007)
  • Torinski konj (A torinói ló) (2011)

 

A Tar je imao ekipu vrlo bliskih saradnika. To su prije svega bili njegova tadašnja supruga Agnes Hranicki (Agnes Hranitzky) koja mu je montirala sve filmova, a zajedno sa njim i potpisala režiju “Čovjeka iz Londona” i “Torinskog konja”. Za muziku, koja je izuzetno bitan dio Tarove estetike, uvijek je bio zadužen Mihali Viga (Mihály Viga), a blisko je sarađivao i sa mađarskim piscem Laslom Krasnahorakijem (László Krasznahorkai) čije je romane Tar koristio kao polazišta za neke filmove.

“Svaki film je na neki način drugačiji. Ne postoji recept jer su situacije i brojne druge stvari različite. Pri tom, svaki naredni put želite da što više pomjerite stvari. U suštini, vrlo je jednostavno. Snimite jedan film, a poslije njega imate još pitanja na koje nemate odgovor. Svakako, vi želite da dobijete odgovore na ta pitanja, jer za nova pitanja, stari odgovori ne funkcionišu. Tako te stvari funkcionišu. Morate da pronađete inspiraciju, što je na primjer u slučaju “Satanskog tanga” (Sátántangó, 1994) sasvim jasno roman. Dok je u “Verkmajsterovim harmonijama” (Werckmeister harmóniák, 2000) to bio glumac Lars Rudolf (Lars Rudolph). Upoznao sam ga u Berlinu i imao sam osjećaj da to mogu da uradim sa njim. Prije toga nijesam vjerovao da mogu pronaći ljudsko biće kao što je taj glavni lik u filmu.”

 

Tar vrlo jasno problem današnjeg kinematografskog okruženja vidi u jednoj generaciji stvaralaca koji su dio filma.

“Problem je u srednjoj generaciji. Oni imaju oko 40 godina., imaju porodice, kredite kod banaka. I znate, morate da platite vaše rate za kredite. Zbog vaše djece, porodice, vaše egzistencije. Zbog toga mislim da oni prave kompromise. To nije lijepo. Ali nikada ne bih mogao da ih osuđujem, jer srećom, mene nije bilo briga za takve stvari. Možda oni nijesu dovoljno hrabri, ali šta možemo da uradimo povodom toga. “

S druge strane, ne smatra da je snimanje filma danas težak posao.

“Danas svi imaju mobilni telefon. Sa tim telefonom možete da snimite film. Ako kažete da je onda teško snimiti film, samo tražite izgovore. Snimanje filmova je sada mnogo jednostavnije nego kada sam ja bio mlad. Iako mrzim digitalnu tehnologiju, zahvaljujući njoj možete da snimite film sa ajfonom ili ajpedom i možete da montirate kod kuće na računaru.”

Takve i slične savjete davao je i svojim studentima u školi. Ipak, za njega je jedna druga stvar ključna za stvaraoca.

“Dešavalo se da kada nijesmo imali novca uopšte da krenemo da snimamo sa ajpedom. Rekli bi nema budžeta ili je mali budžet, ali je energija na visokom nivou. Duh je uvijek najvažnije pitanje. Naravno, nekada vam je neophodan novac i u tom pravcu morate da učinite određene napore, ali morate biti dovoljno pametni da ostanete nezavisni od birokratije, tržišta, bilo kakve vrste takvog pritiska. To je glavno pitanje. Morate da očuvate nezavisnost.”

NAPOMENA: Bela Tar je u Podgorici gostovao na Boka Art & Film Festivalu.