Skip to content

ČOVJEK I NJEGOV SAN

Dragan Elčić

EDI-05, 09/2018


 

„Nemoj ići kuda te staza može odvesti,
idi tamo gdje nema staze i ostavi svoj trag.“

Ralf Valdo Emerson, pisac

Ova misao mi se nekako učinila najprikladnijom za uvod od koga mogu da krenem kad pišem o Dušanu M. Đokoviću, osnivaču i idejnom tvorcu prvog privatnog umjetničkog fakulteta u Jugositočnoj Evropi.

Dušan Đoković (1945-2018)

Okolnosti u kojoj je ta ideja nastala takođe je za posebnu analizu. Te, po ničemu dobrom zapamćene devedesete godine prošlog vijeka, u „nikoje vrijeme“, gledajući našu mladost kako se „gubi“ u nadolazećim talasima društvene dekadecnije, „tri musketara„ predvođeni liderom (Dušan Đoković, Aleksandar Pantelić i Velimir Abramović) odlučiše da naprave iskorak i da toj mladosti ponude šansu – osnivaju prvi privatni umjetnički fakultet u Srbiji. Kao da su se držali devize da „život ruši vašu dušu, a umetnost vas podsjeća da je imate“. Njihova misija i vizija, bila je da se mladi povedu iz katakombinih odaja na svjetlo i oblikuju duhovno kao ljudi. Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koje ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas. To su ovi ljudi, nadahnuti ljubavlju prema umjetnosti, izgleda shvatili i prepoznali, ili su instinktivno reagovali na jedno loše doba.

Stvaranje prvog privatnog umjetničkog fakulteta u to vrijeme, jeste saga o najtežem periodu kroz koji je prolazila Srbija na kraju prošlog i početkom ovog vijeka. O stradanjima, vremenu sankcija, demokratskom tranzicionom pljačkanju, NATO bombardovanju, nesposobnosti oktobarskih promjena… U svim tim iskušenjima jednog vremena, Dušan Đoković je utemeljio i razvijao Akademiju umetnosti. Akademija je preuzela epitet najprestižnije u regionu po organizaciji i uspjesima svojih studentata. Prvi je akreditovani fakultet u polju umjetnosti u Srbiji, uopšte. Gotovo da nema ni jedne televizijske, pozorišne ili filmske kuće u Srbiji, ali i u regionu, u kojoj profesionalno nisu angažovani bivši studenti Akademije umetnosti.

Čovjek od iskona živi s uvjerenjem o dubokoj prožetosti sna i jave. Iz intuicije o ovom jedinstvu nastala su najveća čovjekova ostvarenja. Jedan od takvih stvaralaca, Vilijam Šekspir, napisao je da je čovjek od građe od koje su načinjeni snovi. Čovjek je ono u šta vjeruje. Pablo Kueljo, jedan od najčitanijih pisaca današnjice, kaže da čovjek mora da slijedi svoju „ličnu legendu“ – ma kako taj zadatak, na prvi pogled, izgledao nemoguć.

Danas ti „njegovi“ umjetnici gotovo svi rade u svojim profesijama i oni su ta nova nada u bolja vremena. Taj san je postao java!

 

Čovjek je stvoren da uspije

Producent po vokaciji, umjetnik po arhetipu, a prema tome i „zarobljenik“ kulturih tokova našeg vremena – Dušan Đoković je sve sam stvorio, u tome je tajna njegovog uspjeha!

Naš životni put ne liči ni na čiji drugi. Život nije školski zadatak da bi smo ga mogli „prepisati“ od nekoga. Možemo imati uzore, ali tuđe iskustvo nam je samo od ograničene koristi. Dušan Đoković je bio sam na tom putu, nije imao nikoga – osim dobrog Boga koji nam „čuva leđa“ kada imamo pozitivno ubjeđenje i zdrav san.

„Da bi ispričao svoju povjest”, započinje Hese svoje djelo „DEMIJAN“, “moram poizdaleka da započnem. Kad bi mi bilo moguće, morao bih da se vinem unatrag još mnogo dalje, do samih prvih godina svoga djetinjstva, u svoje porijeklo…“.

Ovi redovi Hermana Hesea su unekoliko i putokaz u sopstvenom stvaralaštvu kad se opredjelih za odslikavanje (pomalo neprikladna riječ) i mog pokušaja da proniknem u ovaj fenomen i samu ličnost Dušana Đokovića. Da bi se mogao razumjeti, moramo – kako kaže Hese – otići u njegovo djetinjstvo.

Njegovi roditelji Milan i Divna Đoković, ličnosti koji su obilježili jedno vrijeme, oblikovali su njegovo djetinjstvo i odrastanje. Od njih je učio o životu i o umjetnosti – o vrijednostima. Za njega je porodica bila i jeste emotivno uporište i idejno ishodište. Snaga i oslonac. Malo je pregalaca i stvaralaca u našoj savremenosti koji su poput Milana Đokovića, oca, pripadali prošlosti, sadašnjosti i budućnosti naše kulture i naše umjetnosti. Pisac, teatrolog – ostvario je djelo višestrukog značaja i značenja. Majka Divna, operski pjevač, glumica, pedagog.

Takva „očinska kuća“, majka i otac, zvala se ljubav i strogost, uzor i škola. Tako je u Dušanov svijet ulazio blagi sjaj, jasnoća i čistota, tu je bilo carstvo krotkih prijateljskih govora, opranih ruku, čistog odjela, dobrog vladanja. Odrastao je u pozorištu, njegovom drugom domu, gdje su mu roditelji radili. U tom svijetu, prepoznavao je prave linije i puteve koji su vodili u budućnost. Bilo je i dužnosti i krivice, nemirne savjesti i praštanja, ljubavi i poštovanja, iznad svega, biblijskih riječi i mudrosti. To je bio svijet Dušana Đokovića kroz koji je izgrađivao sebe. Zašto sam citirao ovaj redak slavnog njemačkog nobelovca? Pa da unekoliko primjenimo i razumijemo. Da „preklopimo“ za trenutak ta dva plana, dva opusa – ovaj citirani, romaneskni i, da kažemo, monografski, sa glavnim junakom, a on se zove Dušan Đoković.

E, tek sada, čitaocu ovih redaka postaje jasno iz čega je nastala ova vizija i misija o kojoj pišem.

Cijena sna

Pomenuo sam nepovoljne okolnosti u kojima je Dušan Đoković započeo svoju životnu priču. Nepovoljne okolnosti su izgovor slabića. Uvijek ima milion razloga da nešto ne uradimo, ali samo jedan da uradimo, i taj jedan mora biti jači. Za „malog čovjeka“ vremena su uvijek bila loša.

Sigurno je za Dušana, u 23-godišnjem postojanju Akademije umetnosti, najnepovoljni period nastao od 2006.godine. To je bilo vrijeme progona BK kompanije. Kao što je poznato – Akademija umetnosti je bila dio BK Univerziteta, i sve te velike turbulencije nisu je mogle zaobići. Đoković je ostao je potpuno sam. Bez bilo kakve podrške i pod velikim pritiscima. Rijetki bi to pretrajali i opstali. Ali, Akademija umetnosti ne samo da je pretrajala tih dvanaest godina velikih izazova, već je još jače reorganizovala vlastite snage koju je njen idejni tvorac stvorio. U samom njenom srcu je ljubav. Svi zaposleni – menadžment, profesori i saradnici ne dolaze na posao samo zbog radne obaveze, već iz ljubavi prema SVOJOJ Akademiji. Možda je trebalo da ovaj tekst naslovim sa: NAŠA AKADEMIJA. Tu se krije tajna njenog uspjeha – u njenom temelju je LJUBAV, koju je njen vizionar i osnivač ugradio duboko i neprimjetno.

Sjećam se kad nam je jednom na krsnoj slavi Akademije, Sv. Jovana Zlatoustog, u opuštenoj atmosferi, pred mnogo poznatih ličnosti i prijatelja rekao – a kamera slučajno sve zabilježila: „Često mi kažu da sam postigao sve što čovjek može postići, pitaju me šta je to što me još motiviše u radu na Akademiji. Šta na to mogu da im odgovorim? Najtačnije bi bilo reći NE ZNAM! Prosto, nešto me goni, nešto što je jače od mene. Moj jedini pravi odmor je rad, on me obnavlja, snaži, ispunjava. Tek radeći, ja se osjećam istinski živim. Bez rada bih se ugasio.“

To je usud svakog umjetnika ili naučnika. Nikad nisu zasićeni poslom, uvijek teže nečem novom… Takav je slučaj i sa Dušanom Đokovićem. On već razmišlja o novom akreditacionom ciklusu, novim iskoracima i osavremenjivanju Akademije. Ta ideja je davno pretekla granice Srbije. Danas se na NAŠOJ AKDEMIJI školuju umjetnici iz cijelog regiona. Vrijednosti koje im ona pruža, njima su poznate.

Potpuno lično

Ja sam došao na Akademiju umetnosti tačno prije 20 godina. Izgubio sam svoj dom u Sarajevu nakon „Dejtonskog mirovnog sporazuma“, bio sam među 120.000 onih koji su napustili svoja vjekovna ognjišta i krenuli u neizvjesnu budućnost. Na Akademiji umetnosti sam pronašao svoj novi dom, zahvaljujući njenom domaćinu Dušanu Đokoviću. Prihvaćen sam i podržan, kako od prvog dana tako i danas. Prošao sam sve pedagoške faze. Petnaest godina imao sam tu pažnju i čast, da nakon smrti prof. Save Mrmka, preuzmem Katedru za TV režiju, najprestižniji smjer koji je osnovao Dušan Đoković i pokojni Sava. Danas imam i novo zaduženje, vršim dužnost Dekana Akademije. Zato je možda meni i najteže pisati o čovjeku koji mi je dao šansu u vrijeme kada su se „ljudi pogubili.“ Ako sretnemo nekoga ko nama duguje zahvalnost, odmah se toga sjetimo. Koliko smo, pak, puta sreli nekoga kome mi dugujemo zahvalnost, pa se toga nismo sjetili?

O Katedri za TV režiju

Dušan Đoković je uvijek tražio nešto novo. Osnivanjem Akademije umetnosti 1995. g., napravio je neke vizionarske korake koji su i danas obrazac za mnoge slične škole. Pored ostalih smjerova, formirana su dva smijera režije, po prvi put odvojeno – filmski i televizijski. Filmski je formirao Živojin Pavlović, televizijski Sava Mrmak. Jedinstven iskorak ne samo u Evropi nego i u svijetu.

Govoreći nam o fenomenu televizije, istovremeno distancirajući se od pretenzija da postavlja originalne teorije o televiziji, ali ukazujući na značaj televizijskog stvaralaštva i potrebe edukacije mladih TV stvaralaca, TV reditelj i profesor Sava Mrmak je isticao da je budućnost TV reditelja između umjetnika visoke prefinjenosti i inžinjera. Mrmak je ovakvim stavom označio predmet i primarni zadatak jedne moguće estetike i sociologije televizije. On ukazuje na stvaralčako jedinstvo televizije i prakse, ali istovremeno i na potrebu izvođenja nove estetike televizije. Televizija – homo videns – jeste prevashodno audiovizuelni medij.

Mrmak je isticao da se rađa jedna nova istinski revolucionarna umjetnost 21.vijeka, ili će se, ukoliko se ne stvore i izgrade novi TV stvaraoci, pretvoriti u ogoljeni, bezdušni rijaliti. Mi moramo posejati sjeme iz kojeg će niknuti biljka i plod.

I tako je i zbog toga pokrenuta prva Katedra tog tipa ne samo kod nas, nego i uopšte.

Emociju koju je prof. Mrmak stvorio na Katedri teško je opisati i razumjeti. Insistirao je uvijek na posvećenom odnosu. Da angažovanje ne bude „tezga“ nego primaran zadatak. Da svi mi iz profesije pravimo planove u profesionalnom angažovanju tako da ne utiče na nastavni proces. Sastav katedre je bio impresivan: prof. Moma Martinović, Aleksandar Pantelić, Dragan Marić, Miša Vukobratović, Vladimir Perović, Slobodan Šuljagić, Andrija Đukić… Vrlo brzo, prateći vizionarsku ideju prof. Mrmka, uveli smo i tri asistenta iz redova naših studentata: Dejan Petrović, Danilo Paškvan i Ivan Pešukić. To je bila baza za napredak i razvoj zasnovan na vlastitim snagama. Katedra je vrlo brzo postala, na neki način, imidž škole. Krenule su prve svjetske i domaće nagrade. Počela su da se stvaraju velika rediteljska imena iz oblasti TV režije, filma, pozorišta i radiofonije. Do danas je osvojeno 273, od toga 187 međunarodnih nagrada. Studenti sa naše Katedre su stigli i do niminacije za Oskara ili priznanja za najnagrađenijeg autora u Evropi (Goran Stanković, Vojin Vasović)…

Sve domaće i regionalne TV stanice, filmske kuće i pozorišta, ne mogu se zamisliti bez naših diplomiranih studenata. Svi rade u svojoj profesiji. To je misija i pozlaćeno ogledalo NAŠE Akademije i Srbije. Novi akreditacioni ciklusi su otvarali i nove organizacijske mogućnosti i potrebe prilagođavanja savremenim tokovima u razvoju audio-vizuelne umjetnosti. I na njih je Đoković adekvatno odgovorio. Sada je organizovano spajanje filmske, televizijske režije i montaže. Dakle, stvaranje novih stručnjaka u ovoj oblasti, osposobljenih da budu kompletni autori.

Da, bivalo je, biva i biće pokušaja da se, samo svojstveno Srbiji, „kažnjava“ bilo kakvo „iskakanje“, to jest opasnost za neko kreativno, tvoračko djelovanje koje bi okolinu, prisutne, nebitne podsjetilo na njihovu ništavost, na njihovu zlovolju, neprikladnost svemu što je aktivno u pozitivnom, u tvoračkom pravcu, na njihovu nebitnost. Ono što je stvorio Dušan Đoković ostaje duboko uklesano u kulturni milje, ne samo Srbije nego i cijelog regiona. Vrijeme će to tek potvrditi.