Skip to content

TELEVIZIJA – ESTETIKA VOAJERIZMA
(dio 2/2)

Marko Milošević

EDI-02, 12/2016


Ko je koga smislio?

U svaki medijum koji je stvorio, čovjek je protkao sebe. No, nemogude je zamisliti medijum koji je djelo suvog pojedinca i jednosmjeran. Posebno je to nezamislivo u areni mass medija, gdje danas izazivamo, i gdje nas izazivaju te gorostasne organske mašinerije, proizvodi najrazličitijih umova. Čovjek je sa svojim privatnim životom uspio da po principu tiha voda brijeg roni na kraju od televizije dobije nešto dizajnirano “samo” za njega.Nakon što je televizija postala popularna, bududi sasvim novi, napredniji masovni medijum, televizija je poslije radija postala glavni, audio-vizuelni tumač realnosti, zbog čega je brzo dobio svoje važno mjesto u dnevnoj sobi. Dok su porodice po patrijarhalnom kanonu ili bar navici provodile relativno mnogo vremena na okupu, trajalo je povlašdeno doba javnog servisa. Ved samom pojavom konkurencije državnoj televiziji, kao što je slučaj sa ITV u Velikoj Britaniji, prvi je korak ka diversifikaciji, jer se svaka od suparnica takmiči da proizvede atraktivan program po kojem de biti prepoznatljiva i primamljiva. U roku od par decenija, televizija je uspjela da proširi i istanča svoje izražavanje. Neke formate je naprosto preuzela iz drugih medijuma kao što su teatar, film i rado, a do nekih je i sama došla. Pedesetih je godina, na primjer, nastala televizijska serija u vrijeme krize bioskopskog filma, a koja je podrazumijevala veliki broj epizoda; međutim, 80-ih godina televizijska serija biva do neke mjere potisnuta serijalima, sapunicama[1] i komedijama situacije[2]. Krajem 30-ih godina se u Americi javila takmičarska emisija Spelling Bee Show, 50-e su popularizovale sapunice, policijske i sci-fi drame, serijale, talk-show i sitcom, 60-e medicinsku dramu, kratke crtane filmove poput Toma i Džerija[3], 70-e TV film, reality show kakav danas poznajemo, i dokumentarne serijale koji danas zauzimaju nešto drukčiji stav, njegovan na Discovery kanalu, popularnom zbog svojeg nekonvencionalnog pristupa nauci. Danas su ipak smjese žanrova pretegnule do te mjere da je intertekstualnost postala uzrječica. Nema više čistog stila, osim možda u primarnim, eksperimentalnim fazama, ali to uopšte nije bitno. Pored onih ljudi koji stvaraju informacije, postoje oni koji ih dijele tako ih promovišudi, ali i oni koji ih organizuju. Sajt TvTropes analizira strukturu obično programa popularne kulture, tako da ako se sjedamo nekog detalja (koji je vrlo vjerovatno trop[4], bududi snažne analogijske modi), možemo vrlo lako pronadi u kojem se to kontekstu i gdje tačno pominje. Pored ovog sajta, nebrojeni su oni drugi gdje je mogude preuzeti čitava scenarija koja možemo pregledati, potražiti ključne riječi. Na Internetu su smještena uporišta za sve druge medije, pa tako, kako vidimo, i za televizijski program. Napretkom tehnologija u domenu menadžmenta informacija u raznim formama (tekst, video, muzika, slika) omogudeno je upravo ovo što čini TvTropes community, da se prikače etiketice[5] i na taj način označe da pripadaju npr. određenom žanru. Na osnovu toga kakvu muziku slušamo na kompjuteru, ako koristimo njihov softver, Last.fm community nam pomaže da razumijemo, podijelimo i proširimo naš muzički ukus upravo se koristedi pomenutim etiketicama koje idu uz svakog izvođača. U tom smislu, kao što smo u prošlom poglavlju vidjeli, sužavanjem pomenute jurisdikcije privatnosti nudi nam se upravo sadržaj koji se pretpostavlja kao najodgovarajudi za nas, na osnovu naših navika. To je ono što nama danas nudi community kao produžetak jednog medijuma, koji uz našu eventualnu pomod vremenom postaje njegov supstrat.

 

Estetika televizijskog voajerizma

Estetika van službe

Reality show je najviše što televizija može da ponudi, a da pri tome ne izgubi bazu svoje gramatike. Konstantan nadzor nad ukućanima moguć je trenutno samo putem Interneta, gdje se umjetnost ili naracija u ma kojem vidu i ne dovodi u pitanje zato što je od svega bitniji voajeristički akt. Community na tim sajtovima je takođe jako aktivan, budući da mu forum omogućuje komentarisanje najaktuelnije aktuelnosti. Iako je i danas tehnički moguće postidi promatranje ukućana putem televizijskog ekrana — kada bismo dugmićima na daljinskom upravljaču zadali sasvim nove funkcije, tako da naših 9 favorizovanih kanala budu 9 favorizovanih kamera u Kući — takvu uslugu nijedna televizijska kuda IPTV, kablovske, satelitske ili radiodifuzne tehnologije još ne nudi. U trenutku kada voajeri dobiju to dosad najsofisticiranije sredstvo, svi televizijski radnici osim urgentnog osoblja mogu da “napuste stanicu” tj. televizija (kakvu poznajemo) ovdje prestaje, a koristi se samo njena tehnika. Međutim, vjerovatno da će se u skoroj budućnosti aktivirati ova odveć potencijalna IPTV funkcija, možda u vidu posebnog modaliteta[6] gdje će upisan broj dati pogled sa istoimene kamere. Korisnici ove tehnologije će uživati pogodnosti, a preostale tehnologije najvjerovatnije neće moći da dopuste sebi toliko opteredenje propusnog opsega.

Čitajući već pomenutu Filosofiju palanke nijesam mogao da ne primijetim veliku sličnost sa Orvelovom 1984 : sličnost državne politike Okeanije sa politikom masovnih medija. Da bi saznala sve o svojim korisnicima, televizija decenijama proliva znoj nad statističkim podacima, ne bi li na bilo koji način bila bliža Korisniku. Prati se svaki njegov pokret, da bi se od njega profitiralo. S druge strane, čovjeku ostaje jedino da prihvati ovu uhodu, ali da je održava na distanci, taman toliko da dobija besplatnu filtraciju sadržaja!

 

Kako senzacija šutira estetiku

Reality show je, pored velike gledanosti, za produkcijske kuće primamljiv i zbog malog uloga. Budući da je ovaj tip televizijske emisije okrenut pričama o tačno određenom pojedincu ili grupi, dovoljna je i mrva senzacionalnosti da se sve mimo bazične gramatike audiovizuelnog pričanja ostavi na nivou skice.

U najpoznatijem reality TV programu — Big Brother — susrijećemo se sa skromno scenografski opremljenim kavezom, u koji su pod stalnim nadzorom smještena do 23 učesnika. Cilj igre je održati se u Kući do kraja i pobijediti posljednjeg rivala, a sve radi nagrade od pola miliona dolara. Iako su obični ljudi izolovani u sasvim neprirodan prostor, ovaj fenomen je izuzetno ilustrativan primjer realne televizije.

 

Igra. Na svake dvije sedmice se bira glava Kuće (head of household) koji tako dobija posebnu sobu u koju dolaze pojedinci da pregovaraju o svojoj poziciji. Za tih neđelju dana koliko boravi u sobi,mora da nominuje dvoje ljudi od kojih ne mora niti jedan da bude udaljen iz Kuće, ali je to jako teško postidi. Na nominaciji, Kućepazitelj/ka mora da obrazloži svoju odluku. Nakon nominacije, organizuje se trka za pravom veta (Power of Veto), a učesnici se za ovu igru — pored dvoje nominovanih i glave Kuće — _biraju slijepim izvlačenjem imenovanih loptica iz vrećice. Nakon što glavа Kuće istekne mandat i baš kada treba da napusti sobu, medijator razgovara sa njim/njom, što je posve ekskluzivno zato što se radi o intervjuu, a ne ispovijesti, koja je praksa u Kući.

Od bitnog značaja su i razne vanredne igre koje se u slučaju dobitka tiču osvajanja bolje hrane u Kući, novca ili putovanja, a u slučaju poraza slijedi bijeda, koja podrazumijeva groznu hranu i nošenje glupavih kostima. Ova nadmetanja znaju biti jako stresna; inženjeri su u osmišljavanju igara čudno okrutni.

Već se na samom startu obrada pažnja na to da se što prije oforme alijanse, kako bi ukućanin čuvao jedan drugoga, barem do određene tačke. Odmah se hvataju “strategije”.

Igra je takva da se neposredno po ulasku u Kuću stvaraju dosijei za sve ukućanje od strane svakog od ukućana; sve se pamti što se vidi ili čuje, i eventualno strateški koristi ili zloupotrebljava u daljoj igri.

U ovoj igri ima onih koji shvataju pravila, i onih koji ne dozvoljavaju da budu svjesni istinskih pravila po kojima ovaj otrgnuti svijet funkcioniše.

Jedan od igrača igra za Ameriku, koja putem Interneta i telefona može da njegove ključne akcije u potpunosti kontroliše. On mora da poštuje sve što mu se kaže, a to svakako u svoju korist, jer nakon 5 (pet) ispunjenih zadataka dobija određenu sumu. Od zadataka koji su vjerovatno ponuđeni od strane Velikog Brata za glasače da putem telefona ili sajta biraju, a variraju od tobožnjeg otvaranja svog srca nekome preko zavlačenja u nečiji krevet zbog navodne nesanice do krilatice koju treba da popularizovati među ukućanima.

Mnoge akcije su inspirisane novčanom nagradom. Pravila igre kod Velikog Brata iako izgledaju sasvim čvrsta u početku, u stvari mogu svakog trena da se promijene. Zato je popularizovana krilatica expect the unexpected sa kojom se svi učesnici u igri mire.

Veliki Brat zasigurno veoma pažljivo bira koji će ljudi postati ukudani; njihov izbor zavisi od mogudih scenarija tj. zapleta koji se daju javiti među ukućanima. No, zapleti moraju biti jednostavni, kako bi bili pitki, zato su na meti ljudi prosječnih sposobnosti, iako raznovrsnih zanimanja. U sezoni koju sam imao za primjer[7], pored standardne postavke ukućana postojala su još tri, skrivena u sobi glave Kuće, a koji su imali neriješenih privatnih računa sa troje ukućana iz standardne postavke. Ovo se ilustruje dramatičnom montažom i zvukom![8] Njeguju se zajedničke teme zajedničkih pozicija (roditelji), inspirišu ljubavne izjave, ohrabruju sukobi svake vrste, podstiče se ispoljavanje bilo koje emocije. U stvari, pod idejom takmičarskog života, još je intrigantnije tangirati onaj privatni. Ovdje je mnogo slabosti, vrlo malo vrlina. Dok gledate, imate osjećaj da je Veliki Brat fišermen[9] koji samo čeka da ribice zagrizu mamac, od čega i pravi show.

Glasanje za odstranjivanje ukućana se nakon nominacije i borbe za moć veta organizuje u ispovjedaonici (DiaryRoom). Ispovjedaonica je inače jako bitan dio ovog TV programa, jer nam daje uvid u svačiju poziciju. Nakon što se ukućanin udalji iz Kuće glasanjem, izlazi sa koferom preko vrata i razgovara sa Julie, medijatorom koji radi za Velikog Brata. Odmah se po izlasku učesniku prikazuju neki najkritičniji momenti u vezi sa njim, uz cinkarenje koliko god je to moguće u videu od 30-ak sekundi. Zatim, prije nego što su ušli glasati, svi ukućani su unaprijed snimili odjavne poruke za oba člana koji su nominovani za izlazak, za svaki slučaj. Veliki Brat dalje eksploatiše: svoje ukućane Julie poziva na Morning Show, gdje će posebno razgovarati o svemu.

Jedan od glavnih argumenata za donesene odluke je razlikovanje strateškog od ličnog, dok je u suštini ova razlika malo kome jasna i malo je se ko da u potpunosti pridržavati. Međutim, najpravedniji igrač u Kući bi bio onaj koji bi balansirao između borbe za očuvanje zdrave atmosfere i osvajanja nagrade.

Interesantno je da za vrijeme boravka u Kući, učesnici kada govore laži skoro uvijek sasvim instinktivno pogledaju u neku od kamera, kao da hoće da provjere da li ih ko posmatra ili sluša.

 

 

Interpretacija. Cijela kuda Velikog Brata je pokrivena kako brojnim mikrofonima, tako i kamerama koje konstantno voajerišu, omogućavajući Internet korisnicima da prate svaki pokret i svaki šum.

Montaža i zvučni efekti se intenzivno koriste da se ispriča kratka priča od raznih atraktivnih događaja u kući, povezujući događaje koji su se realno dogodili u razmaku i od nekoliko minuta ili čak dana, u jednu montažnu sekvencu, bilo da potvrđuju ono što se ispovijeda, bilo da poriču. Veliki Brat se ne zadržava samo na ukućane, već posjeduje njihove prijatelje, porodicu, bivše djevojke i momke i sl. Na taj način nastaje ekskluzivni dodatak, koji ispunjava senzacionalističku dimenziju.

U slučaju jedne jako religiozne osobe, iznenadila me je eksplicitnost izrugivanja načina na koji se ova moli, podvlačeći orgulje svaki put kad bismo gledali takve kadrove, dok u slučaju izliva bijesa jednog rokera slušamo distorziju. Kada neko pravi budalu od sebe, Veliki Brat mu pomaže muzikom cirkusanata. Religiozni momenti su pak nerijetki, i sasvim leže ovakvom okruženju. Treba napomenuti da je jedina knjiga koju sa sobom učesnici mogu da unesu u kuću upravo Biblija!

Ne smijemo zaboraviti da se Veliki Brat ne uzdržava da nam prikazuje neverbalnu komunikaciju, koja često govori više nego bilo koja ispovijest. Kamere nam daju obično srednje krupni plan i nerijetko široki, srednji plan u kojem vidimo odnose ukućana u stavu. Ovakvi kadrovi, iako kratki, su neobično jezivi zato što na najbolji način pokazuju prirodu ovog TV programa.

Uvijek postoji dodatnog materijala da se nanovo izmontira jedan te isti događaj, pa “ponavljanje” nikada ne dosadi. One zvučne informacije što je mikrofon uspio da pokupi, Veliki Brat koristi takođe za montažu, i to pojačavanjem snimaka tihih razgovora.

Što se tiče scenografije, iako postoji neki blijedi predložak na kojem je zasnovana — u slučaju mog primjera to je bila Kerolova Alisa[10] — ona je samo naznačena, neobavezna, uglavnom utilitarna i bez strijepnje od kiča.

 

Format. Svaka epizoda počinje kratkim podsjećanjem gledalaca o najvažnijim prethodnim događajima. Televizijska šema podrazumijeva blok cenzurisanog Velikog Brata koji preko dana traje oko tri sata, i kasnije poslije ponoći necenzurisanog, koji je nešto duži, a reklame se umeću u odlučujućim trenucima, na primjer kada se očekuju rezultati glasanja.

To nije savršeno uređen svijet kao što je Trumanov[11], koji je uspio da više od trideset godina opstane kao simulacija za glavnog protagonistu, koji jedini nije svjestan da je zvijezda obožavana širom planete. Možemo reći da je njegov okoliš posve sofisticiran, za razliku od scenografije Velikog Brata. Svaki detalj ove scenografije je sa posebnom pažnjom dizajniran, a svi osim Trumana su glumci. Potrebno je bilo simulirati čitav jedan svijet da bi nastao privatan život u koji možemo da zavirimo a da ne naiđemo na otpor zbog narušavanja te privatnosti. I to je ono što lika ovog televizijskog programa čini izvornim[12].

Masovna komunikacija se u ovakvom formatu vulgarizuje prikazujući trivijalnosti za međutim profitabilni mediokritet. Televizija želi da zna sve o svojim gledaocima. U većini reality show programa omogućena je vladavina skale od osrednjosti ka dnu, kao i u 1984., gdje je najjače gorivo želja za uspjehom Partije.

 

Osvrt na davnu 1984.

Teško da ijedan svijet može biti onako distopijski kao što je svijet države Okeanije, ali ono što se u knjizi nalazi, za čitatelje je privilegija da se sazna o svoj strahoti nesavladive modi politike koja ima predodređenu misaonu strukturu koju uspješno sprovodi zbog nemogućnosti da članovi te strukture postanu svjesni. Isto srijećemo kod Konstantinovića u Filosofiji palanke gdje je izvrsno opisana ta nevidljiva sila koja drži pokornim svakog ko je tu. Za oba sistema, koji žele da drže sve na oku, karakterističan je voajerizam, jer duh palanke odnosno Veliki Brat želi sve da čuje, sve da vidi i sve da zna, jer ne podnosi da se nešto od njega skriva. On to čak smatra neprirodnim. Ono što nije dio javnosti, sumnjivo je i vrijedno anatemisanja. Svaki otpadnik, rizikuje da svojom trzavošću postane zvaničan otpadnik, što je gore od smrti, jer se tada postaje hodajućim duhom. Na sreću, iako bi htjela o nama sve da sazna, televizija danas nije distopijska baš zbog toga što postoji mogućnost komentara, onamo đe je anonimnost moguće sačuvati kolika god naša aktivnost bila. To je Internet, slobodan svijet lišen rigoroznih regulatornih tijela, otvoren za mnogo veći broj različitih umova nego što je mogao ikada i na tako efikasan način učestvovati u stvaranju bilo kojeg masovnog medijuma do danas. Internet nije suparnik već integrator medija, platforma svega što je bilo, što jeste, a bez sumnje preteča onog još intuitivnijeg: prvo kao produžetak, a onda integrisanog u nov volumen našeg tijela.

 

Umjesto zaključka

Istraživanjem samostalnih pojmova i odnosa među njima, pokazali smo relativnost pojma u odnosu na trenutni kontest i u odnosu na svoju postojbinu. Psihologija je sa razlogom usko definisala parafilije radi psihijatrije, a popularna kultura ga sve više širila u varijetetu različitih psiholoških profila koji danas neposrednije nego ikad dosad dograđuju tradicionalne masovne medijume, što se i ogleda u njihovoj fleksibilnosti. Međutim, pored svog otvaranja prema svijetu koje je neminovno u ovakvom neimarstvu, čovjek se brine za svoju privatnost koju je danas sve teže sačuvati. Ono kako se privatnost poima, a što je u samoj svojoj srži, opisano je a da su uzeti u obzir jedni od najrelevantnijih izvora po tom pitanju, kojima je uz stavljanje u kontekst popularne kulture dodatno razjašnjen. Popularnost reality televizije inspirisala je analizu najpoznatijeg primjerka, Velikog Brata, koja tangira upravo onu snažnu vezu čovjek-televizija koja nam se gotovo uvijek prikazuje u drukčijem svjetlu. Kako jedno utiče na drugo, prikazano je na primjeru Interneta kao integratora masovnih medijuma od kojeg sjutra možemo očekivati jedan posve kompleksniji, ali i intuitivniji čovjekov produžetak.

Stoga predmeti kao što su Uvod u komunikacije i Uvod u medije uopšte predstavljaju neizostavnu bazu obrazovanja savremenog čovjeka.

 

Izvori

Rasprava

  1. Bodrijar, Ž. (1991) Simulakrumi i simulacija, IP Svetovi, Novi Sad.
  2. Božović, Ratko (2007). Poenta. Čigoja štampa. Beograd.
  3. Brigs, Adam; Kobli, Pol (2005). Uvod u studije medija. Clio. Beograd.
  4. Debre, Režis (2000) Uvod u mediologiju. Clio. Beograd.
  5. From, Erih (2005) Umeće ljubavi, Mono& Manjana. Beograd.
  6. Konstantinović, Radomir (2004) Filosofija palanke. Otkrovenje. Novi Beograd. Budućnost. Novi Sad.
  7. Krstid, Dragan (1988). Psihološki rečnik. Vuk Karadžid. Beograd.
  8. Metzl, Jonathan M. Voyeur Nation? Changing Definitions of Voyeurism, 1950–2004 (2004). Harvard Review of Psychiatry, Volume 12, Issue 2 March 2004, pages 127 – 131.
  9. Moris, Desmond (2005). Goli majmun. Zograf. Niš.
  10. Orvel, Džordž (1999). Hiljadu devetsto osamdeset četvrta. Čigoja štampa. Beograd .
  11. Radojković, Miroljub; Crnobrnja, Stanko (1990) Sredstva masovnih komunikacija. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Beograd; Novi Sad; Titograd.
  12. Šnel, Ralf (2008). Leksikon savremene kulture: teme i teorije, oblici i institucije od 1945 do danas. Biblioteka Posebna izdanja. Plato Books. Beograd.

Last.fm
Imdb.com
Privacilla.org
TvTrope.com
Wikipedia.org

Leksikon

  1. A S Hornby (1974). Oxford Advanced Learner’s Dictionary of Current English. Oxford University Press. Oxford.
  2. Computing Dictionary, The Free On-line Dictionary of Computing, © Denis Howe 2010
  3. Domović, Želimir; Anić, Šime; Klaić, Nikola (2001). Rječnik stranih riječi: tuđice, psuđenice, izrazi, kratice i fraze. Evro. Beograd. Biografika. Subotica.
  4. Encarta Dictionary. © 1994-2009 Microsoft.
  5. Ingliš, Horas & Ingliš, Ava Čempni (1972) Rečnik psiholoških i psihoanalitičkih pojmova. Savremena administracija. Beograd.
  6. Jovanović, Radomir (2006). Veliki leksikon stranih reči i izraza. Alnari. Beograd.
  7. Klajn, Ivan; Šipka, Milan (2007). Veliki rečnik stranih reči i izraza. Prometej. Novi Sad.
  8. Krstić, Dragan (1988). Psihološki rečnik. Vuk Karadžić. Beograd.
  9. Legal Dictionary, Merriam-Webster’s Dictionary of Law, © 1996 Merriam-Webster, Inc.
  10. Leksikon filmskih i televizijskih pojmova (2003) Univerzitet umetnosti. Beograd.
  11. Mala enciklopedija Prosvete (1986) Prosveta. Beograd.
  12. Online Etymology Dictionary. © 2001-2010 Douglas Harper
  13. Savić, Milan: Audio i TV tehnologije. www.vets.edu.yu
  14. Vujaklija, Milan (2003) Leksikon stranih reči i izraza. Prosveta. Beograd.
  15. Webster’s New Universal Dictionary of the English Language (1976) Toronto.
  16. World English Dictionary, 2009 © William Collins Sons & Co. Ltd. 1979, 1986 © HarperCollins
  17. Dictionary.com
  18. Filmografija

Filmografija

  1. 1984 (Nineteen Eighty-Four)
    USA 1984
    w Michael Radford, novel George Orwell
    d Michael Radford, ph Roger Deakins, m Dominic Muldowney
    John Hurt, Richard Burton, Suzanna Hamilton
  2. Kaiba (TV serijal)
    JAP 2008
    w Masaaki Yuasa
    d Masaaki Yuasa, m Seira
    voices Houko Kuwashima, Mamiko Noto, Romi Pak
  3. Rear Window
    USA 1954
    w John Michael Hayes, novel Cornell Woolrich
    d Alfred Hitchcock, ph Robert Burks, m Franz Waxman
    James Stewart, Grace Kelly, Raymond Burr
  4. Taxidermia
    FRA 2006
    w György Pálfi; Zsófia Ruttkay, short stories Lajos Parti Nagy
    d György Pálfi, ph Gergely Pohárnok, m Albert Márkos, Amon Tobin
    Marc Bischoff, Csaba Czene, Erwin Leder
  5. Tom & Jerry
    USA 1940-1958
    w William Hanna & Joseph Barbera
    d William Hanna & Joseph Barbera, m Scott Bradley
  6. The Truman Show
    USA 1998
    w Andrew Niccol
    d Peter Weir, ph Peter Biziou, m Burkhard Dallwitz; Philip Glass
    Jim Carrey, Ed Harris, Laura Linney, Noah Emmerich
  7. Vanilla Sky
    USA 2001
    w Alejandro Amenábar, Mateo Gil, Cameron Crowe
    d Cameron Crowe, ph John Toll, m Nancy Wilson
    Tom Cruise, Penélope Cruz, Cameron Diaz, Kurt Russell
  8. Videodrome
    USA 1983
    w David Cronenberg
    d David Cronenberg, ph Mark Irwin, m Howard Shore
    James Woods, Sonja Smits, Deborah Harry

[1] eng. soap operas

[2] eng. situation comedy / sitcom

[3] Tom and Jerry, William Hanna & Joseph Barbera; Gene Deitch; Chuck Jones. MGM. Century City. Los Angeles. California. United States.

[4] tv trope = televizijski trop (lat. tropus od grč. tropos okret, obrt) 1. ling. knjiž. pesnički i retorički ukras, stilsko sredstvo. retorički, igra sa riječima. neki od primjera: metafora, metonimija, ironija, hiperbola, oksimoron, antiteza.

[5] eng. tag

[6] eng. mode

[7] American Big Brother 8, February 2007.CBS.USA.

[8] Čitaj dalje: Interpretacija

[9] eng. fisherman (ribar)

[10] Luis Kerol, Alisa u zemlji čuda

[11] The Truman show

[12] eng. genuine