Skip to content

AUTORI I VRIJEDNOSTI:
Estetika filmskog rimejka

Igor Perović

EDI-03, 06/2017


“Hachikô monogatari” (Seijirô Kôyama, 1987)

“Hachi – A Dog’s Story” (Lasse Hallström, 2009)

 

Nije uvijek lako razaznati šta je ono što određeni film čini upravo jednim od „vaših“. Namjerno kažem „razaznati“, jer ako film ostavi jak odjek na nas, sam uzrok toga je teško precizno definisati. Kao i sve drugo u umjetnosti, film može da ima nešto neobjašnjivo u sklopu svoje strukture što nas momentano razoruža od svakog kritičko-analitičkog stava prema njemu. Film umije potpuno da nas „uvuče“ u svoj svijet koji može da djeluje skoro kao opipljiv prostor. To se često dešava u umjetnosti. Mogli bismo to jednostavno nazvati uspjehom umjetničkog djela.

U filmu „Hachiko Monogatari“ (1987), kao i kasnije njegovom remake-u najsnažniju ulogu, kako (po mom mišljenu) u filmu, tako i u mom odabiru ovih primjera, igra upravo istina – priča koja se nekada stvarno desila, više nego dovoljno jaka da „drži“ cijeli film.

Pas Hačiko je 1923. godine dat poznatoj tokijskoj porodici Ueno na poklon. U startu se stvorila nevjerovatna povezanost između psa i profesora Uena. Hačiko ga je svaki dan pratio na željezničku stanicu Šubuja, kada je profesor išao na posao. Jednog dana profesor nije izašao iz voza. Hačiko nije mogao da razumije šta se desilo i, nakon vlasnikove smrti, svaki dan je dolazio na stanicu da ga čeka, narednih deset godina. Umro je na stanici 1935. godine, gdje danas stoji njegov spomenik.

Kao velikom ljubitelju pasa mi je preporučen “divni film o Hačiku” što se, naravno odnosi na, remake verziju. Za originalnu, japansku verziju je rijetko ko i čuo od ljubitelja holivudskog filma. Pogledavši remake, želio sam da gledam i original iz razloga što sam htio njega da podržim, naročito zbog mog tadašnjeg viđenja remake-a – “skoro isto, samo malo drugačije”.

Reditelj originala „Hachiko monogatari“, Seijiro Koyama, rođen je u Gifu Prefecture, 16. jula 1941. Najpoznatji filmovi su mu: „Koi no iru mura“ (1971), „Futatsu no harmonika“ (1976) i „Hachiko monogatari“. I danas je aktivan reditelj (posljednji film – 2011.).

Reditelj koji je imao potrebu da snimi remake verziju – „Hachi – A Dog’s Story“ – je Lasse Hallström, rođen 2. juna 1946. u Stokholmu. Režirao je skoro sve muzičke spotove benda ABBA. Najpoznatiji filmovi: „What’s Eating Gilbert Grape“ (1993), „The Cider House Rules“(1999) i „Chocolat“ (2000). „Hachi – A Dog’s Story“ (2009) mu je jedno od posljednjih ostvarenja, a trenutno je takođe aktivan i radi na proizvodnji tri filma.

Nema nekih dijametralnih razlika u uspjesima dvojice reditelja, mada je osjetna malo veća popularnost Hallstroma, zbog velikog uticaja van okvira svoje države. Ipak, to je i osobina američke kinematografije. Popularnost ne govori ništa o estetskim vrijednostima, ali treba imati u vidu razliku u „širini“ djelovanja reditelja. Osnovna razlika između ovih reditelja jeste različitost njihovih nacionalnih kinematografija. Što se tiče tematika koje ih interesuju, mogu se naći sličnosti, kao i u afinitetima prema scenariju i produkciji. Takođe, ako bismo analizirali zašto su obojica odlučili da rade na priči o Hačiku, možda bismo dobili slične odgovore, ali sigurno je da bismo im morali biti zahvalni što su je, svaki na svoj način, ekranizovali i dali mogućnost da ovu priču doživimo kroz umjetnost pokretnih slika.

 

„Hachi-ko Monogatari“

http://www.imdb.com/title/tt0093132/

 

Osnovne informacije o filmu:

Trajanje: 107’

Premijera: 1. avgust 1987. (Japan)

Režija: Seijiro Koyama

Scenario: Kaneto Shindô

Produkcija: Toshio Nabeshima

Glavne uloge: Kaoru Yachigusa, Mako Ishino i Masumi Harukawa

 

„Hachi – A dog’s story“

http://www.imdb.com/title/tt1028532/

 

Osnovne informacije o filmu:

Trajanje: 93’

Premijera: 8. avgust 2009. (Japan)

Režija: Lasse Hallström

Scenario: Stephen P. Lindsey, Kaneto Shindô ( za original – “Hachiko monogatari”)

Produkcija: Richard Gere, Bill Johnson, Vicki Shigekuni Wong

Glavne uloge: Richard Gere, Joan Allen and Cary-Hiroyuki Tagawa

 

U originalu, mnogim sporednim likovima je u određenim dijelovima filma posvećena velika pažnja. Ti, naizgled nebitni događaji, iako od njih radnja postaje pomalo otegnuta, čine da Hačika vidimo kao jednog od mnogih likova koji su prisutni. On je pas koji u tim momentima nije predstvaljen kao super junak, kako smo navikli da gledamo u pričama o psima, već je samo jedna od mnogih različitih ličnosti koje posmatramo. To je tako, sve dok ne se ne desi uzajamno „pronalaženje“ između psa i profesora, iz kojeg će proizaći i svakodnevni ritual u kojem Hačiko prati i dočekuje vlasnika na stanici. Iako jako inteligentan pas, Hačiko nije mogao da shvati pojam smrti i da se profesor nakon jednog odlaska neće vratiti sa posla. Narednih deset godina nastavio da dolazi da ga čeka. U filmu su na dobar način prikazane različite reakcije ljudi: neki se tome dive, drugi se rugaju, treći u tome traže korist i sl.

Nakon profesorove smrti “manje značajni” događaji, pomenuti ranije, su vrlo bitni. Profesorova žena, kćerka i ostali su nastavili svoj život i krenuli dalje, dok Hačiko ima samo jedno na pameti – čekati svoga vlasnika. To je bio smisao njegovog života. Film govori, puno više nego što se čini, i o samoj ljudskoj prirodi.

U remake verziji filmi, glavna radnja, ona koja se bazira na istinitoj priči jeste vrlo slična ovoj prvoj. Ipak, nema previše “usputnih” priča koje se ne tiču Hačika. Ono što u originalu čini da je Hačiko-jedan od “nas” mnogih, ne znači da nedostatak tih scena u remake verziji čini ono suprotno. U ovom slučaju to na uspješan način usmjerava pažnju gledaoca na ono suštinsko. Početak filma je jasniji od originala i odmah kreće najbitnija radnja. Profesor nalazi kuče na željezničkoj stanici, uzima ga kod sebe dok mu se ne javi pravi vlasnik psa. Ipak, na kraju Hačiko ostaje kod njega. Tu dolazi do sličnih situacija u kući (kćerkina trudnoća i vjeridba), ali to ni u jednom momentu ne preuzima tok radnje.

Što je mnogo puta već pomenuto, jedna od glavnih razlika između ova dva filma jeste razlika među nacionalnim kinematografijama (Japan i Amerika). Tako, većini publike u Evropi i Americi, japanska gluma, dijalozi, naracija, humor, jesu pomalo “strani”.

 

Komparacija kroz primjere:

U remake verziji postoje neke scene koje su već ostvarene u originalnu, a manje su važne za ključnu radnju filma:


03:30-03:40

http://www.youtube.com/watch?v=yaVh_etPGhQ
04:15-04:38

Postoji nekolicina scena u originalnoj verziji filma koje meni, kao konzumentu američke i evropske kinematografije, djeluju strano, ali ipak zadivljujuće, sa specifičnom, jezivom atmosferom.

01:38 – 02:17

Nasuprot tome, imamo nešto na šta smo potpuno naviknuti, ali iako sličnu scenu vidimo po ko zna koji put, ukoliko to dopustimo, ona nas “kupuje”. To melodrama radi svojoj publici.

http://www.youtube.com/watch?v=D9WKS2KBjd0
01:00-02:05

http://www.youtube.com/watch?v=cyJDih3jUOs
0:00 – 02:20

Vrlo je očigledna razlika u estetici muzike. To naročito dolazi do izražaja na samom kraju filma gdje nas remake verzija “održi” u istom stanju, a originalna kao da nas “zapljusne” iznenadnim preokretom u atmosferi kojom se završava zadnja scena.

http://www.youtube.com/watch?v=lbC5Kr3MnpI&feature=related
06:37

http://www.youtube.com/watch?v=7cxkyyqmMBI&feature=related
04:54

Kroz ove primjere se moglo primijetiti i da je izraz pokretima kamere i estetski sadržaj kadrova, na visokom nivou, i to u oba filma. Ono što je bila želja da se prikaže kroz njih, izraženo je na pravi način. Ipak, mogao bih da kažem da su u remake-u dijalozi estetski prefinjeniji, scenosljed ima razumljiviji tok, a i sporedni likovi (supruga i kćerka) imaju konkretniju ulogu u filmu. Bilo bi previše reći da je japanska gluma u originalnoj verziji filma prenaglašena, zbog toga što je, između ostalog, to tako zbog japanskog jezika, gdje opet dolazimo do suštinskih razlika.

Usuđujem se da kažem da su oba filma u neku ruku remake, iz razloga što njihova suština leži u već postojećoj istini. Ova dva autora su samo odabrali svoje načine na koje će to predstaviti, ali ipak i poslije gledanja oba filma, najviše ste u stanju da se divite činjenici da se sve to zaista desilo.

Što se tiče reakcije publike generalno na oba ova filma, uglavnom oni koji vole pse su potpuno oduševljeni, dok ima onih koji ne mogu da se načude patetici prisutnoj u filmu. Potpuno isto važi i za kritičare – ili ih je film “kupio” ili ne. Čak su najčešće u pitanju potpune krajnosti u reagovanju. Većina ih više podržava remake verziju.

Moj zaključak, vezan za ovaj remake jeste da je on sasvim dovoljno autonoman u odnosu na originalnu verziju. Iako ima sličnih scena, možda i ponovljenih, u ovoj verziji je sve mnogo bliže publici, naviknutoj na takve filmove. Moje viđenje fenomena remake-a je potpuno promijenjeno nakon proučavanja ovog slučaja. Podržavam nastanak „druge verzije“, naročito ako uzmemo u obzir da je ključ u istinitoj priči o Hačiku, a ne u postojećem filmu o Hačiku. Moram da istaknem da više podržavam način na koji je istina ispričana u remake-u.

Interesantno je to da oba filma imaju kraj koji prikazuje smrt Hačika istovremeno i kao susret sa profesorom. Ne znamo da li je to tako bilo u realnoj istinitoj priči, ali jedno je sigurno – TO bismo željeli.

http://www.youtube.com/watch?v=lbC5Kr3MnpI&feature=related 04:12 – 05:43

http://www.youtube.com/watch?v=7cxkyyqmMBI&feature=related 02:15