Skip to content

JUNACI ANIMIRANOG FILMA – IDOLI I/ILI IKONE (dio 5/6)

Marko Gošović

EDI-05, 09/2018


ANIMIRANI VRAGOLANI

JUNACI SNAGE

A da l’ biste se kladili u što?
Izgubićete njega vi, da znate,
Ako mi samo dopuštenje date
Da svojom stazom vodim ga u zlo.[1]

Mefist

Pozitivni junaci, Junaci snage ili Superjunaci opisani su u poglavlju Superheroji. U ovom poglavlju govorićemo kratko o negativnim junacima.

Ako posmatramo srž priče kao arhetipsku tvorevinu, primijetićemo da sve priče sadrže arhetipsku nit u kojoj se pozitvnoj suprotstavljaju negativne sile. Da bi pozitivni junak bio ono što jeste, njemu treba suprotnost, a to je u ovom slučaju negativni junak.

’’Dobro je ono što posredstvom uma izaziva dopadanje pomoću čistog pojma. Mi ponešto nazivamo dobrim radi nečega (ono što je korisno), i ono što nam se svidja samo kao sredstvo; za nešto drugo pak kažemo da je dobro po sebi, i ono nam se svidja samo za sebe.’’[2]

Zlo možemo posmatrati kao suprotnost dobru. U pričama dobri junaci su dobri po sebi, a zli junaci su zli po sebi. To zlo se, baš kao i u svijetu, može pripisati djavolu.

’’Đavo (vrag, Lucifer, Satana) takođe nije izum hrišćanstva. Bio je prisutan i u ranijim kulturama, kroz različite demone, dobre ili zle – ali uvek čudovišne (Amut – hibrid krokodila, leoparda i nilskog konja – egipatsko čudovište koje ždere krivce na drugom svetu; gulovi – demonski iskušitelji koji poprimaju izgled prelepih žena; Lilit – žensko čudovište poreklom iz Vavilona, demon sa dugom kosom i krilima, po kabalističkoj tradiciji smatrana prvom Adamovom ženom)…’’[3]

To je neka osnovna ideja borbe u čovjeku. Čovjek se i van priča i filmova bori sa djavolom i čudovištima, ali ih ne priznaje, ne vidi ih i ne želi da im se suprotstavi, a ipak im se posredno suprotstavlja, nikad direktno. Tako je u stvarnosti. A na filmu, nama se, kao junacima, djavo pojavljuje kao neizbježna okolnost, iznenada, na prepad, i u svom, naizgled, pravom obliku. Mi imamo puno povjerenje u naše junake, pa mu se smijemo u lice i zadirkujemo ga. I gle! Na kraju ga uistinu pobjedjujemo.

’’Umberto Eko u ’Istoriji lepote’ navodi da Karl Rozenkranc, u svojoj ’Estetici ružnog’ (1853), tvrdi kako:

  1. ružno postoji samo zato što postoji lepo
  2. u susretu sa lepim, ružno razrešava svoj odnos sa lepim tako što mu se potčini, iz čega se rađa osmeh i mir. Ružno u tom procesu prepoznaje svoju nemoć, oslobađa se svoje hibridne prirode i postaje komično
  3. ružno je relativno, zato što samo u lepom može da pronađe svoju meru.’’[4]

Ali šta se dešava nakon filma?!

Kada se okonča taj Vaterlo[5] sa djavolom, mi kao engleska vojska nosimo trijumf i mijenjamo sudbinu čovječanstva[6]. To oslobodjenje, pri povratku u realnost, pada pred slikom pravog djavola stvarnosti, crvenom, odvratnom i rogatom prilikom koje se lako nazire u prozirnom duhu. Ali lukav je on! Brzo nam pljune u lice i nestaje zajedno sa slobodom koju smo izvojevali i slikom koju smo, trenutak prije, posmatrali sa svim privilegijama oslobodjenog čovjeka. Djavo nestaje kao san i ostavlja nam odbljesak, sjećanje ili odjek. Taj odjek je dragocjeniji od svega na svijetu!

’’Umberto Eko, u svojoj ’Istoriji ružnoće’, definiše tri vrste ružnog, i to: ružno po sebi (izmet, raspadanje, rane, smrad), formalno ružno (neuravnoteženost između delova neke celine – krezuba usta: ono što nam smeta nije oblik usana ili malobrojnih zuba koji su preostali, već činjenica da oni nisu u društvu drugih zuba koji bi trebalo da budu u tim ustima), umetnički ružno (Plutarh: majstorstvo umetnika može ružnom dati odblesak lepote; slika đavola postaje lepa ako dobro prikazuje njegovu ružnoću).’’[7]

Postoje mnoga otjelotvorenja djavola u animaciji, a većina ih vodi porijeklo iz bajki i oni spadaju pod umjetnički ružno u vizuelnom djelu: vještica u Snežani, maćeha u Pepeljugi, Kruela de Vil (Cruella de Vil), cirkusant u Pinokiju, Kapetan Kuka, Had u Herkulesu, i mnooogi drugi.

Bez negativnih junaka dobri junaci ne bi bili tako uzvišeni i njihovi podvizi izblijedjeli bi u svojoj ispraznosti. Oni su po svemu neophodni da bi istakli plemenitost dobrih junaka i našega duha.

’’Volter: ’Pitajte mužjaka žabe krastače šta je lepota, istinska lepota, to kalòn. Odgovoriće vam da se ona nalazi u njegovoj ženki, u njenim lepim, velikim očima isturenim na maloj glavi, širokoj i ravnoj guši, žutom trbuhu i mrkim leđima. (…) Priupitajte đavola: reći će vam da su par rogova, četiri šape sa kandžama i rep ono što je lepo.’“[8]

Da li negativni lik zaslužuje da ga zovemo junakom?

Svakako da! Njegova ga lažna harizma uzdiže do vrhunca, da bi na kraju doživio slom.

Viktor Igo: ’’Izvjesne ružnoće imaju svoj razlog za opstanak u samim dubinama večne lepote.’’

JUNACI SRCA

Nevino srce je jače od svih sila.

Viktor Igo

S obzirom da ovi junaci postoje mnogo prije animacije, neću se puno osvrtati na njih, da ne bih remetio harizmu koju im je, prvenstveno, stvorila bajka.

Njihovo oružje je plemenitost i vrlina!

Dambo…
Bambi…
Pepeljuga…
Petar Pan…
Ljepotica…
Dalmatinci…
Mogli…
Robin Hud…
Mala Sirena…
Aladin…
Simba…
Pu…
(…)

Ako ih je stvorila bajka, ostavićemo ih bajci.

Koliko je animirani film uticao na harizmu tih junaka?

Uticao je filmskom igrom, karakter dizajnom i zvukom. Oni su samo zamijenili odijela: umjesto književnih odora navukli su filmske, ali nisu ništa izgubili, naprotiv, sada postoje u dva bliska, ali neodvojiva univerzuma, dva naelektrisana pola koji čekaju plod uzajamne energije. Oni nas izvode na put dobra, istine i ljepote. Mi smo samo privilegovani što sa njima stupamo na taj put, na dva konja, oba sa kraljevskim odorama.

Oni su veliki junaci!

JUNACI IGRE

Vreme je dečak koji se igra, koji tamo-amo razmešta pločice, vladavina je to deteta.
Heraklit

’’Vragolanski ciklus odgovara najranijem životnom razdoblju. Vragolan je lik kojemu fizički prohtjevi odredjuju ponašanje; po duhovnom je ustrojstvu jednak djetetu. Budući da nema nikakvih drugih ciljeva, osim da zadovolji svoje primarne potrebe, okrutan je, ciničan i bezosjećajan.’’[9]

Sadašnji animirani vragolani preuzeli su puno osobina iz vragolanskog ciklusa. Te junake stvorili su autori kroz arhetip igre koji je sačuvan u njima još od najranijeg doba čovečanstva, i ispoljava se kroz kolektivno nesvjesno. Ta igra, kao najsvjesniji čovjekov arhetip javlja se u stvarnosti, u snovima i u filmu. U stvarnosti kao igra za igru, u snovima kao igra simbola, a u filmu kao umjetnička igra.

’’Čovjekove nesvjesne arhetipske slike jednako su nagonske kao i sposobnost divljih pataka da se sele (u formaciji), ili mrava da stvaraju organizirana društva, ili pčela da poigravajući žaokom javljaju roju tačno nalazište hrane.’’[10]

 

Slijedi odlomak iz pjesme Romance Sonámbulo ili Mjesečarska romansa, Federika Garsije Lorke.

 

(…)

Verde que te quiero verde.
Verde viento. Verdes ramas.
El barco sobre la mar
y el caballo en la montaña.

Con la sombra en la cintura,
ella sueña en su baranda,
verde carne, pelo verde,
con ojos de fría plata.

Que te quiero verde, si, si,
Que te quiero verde, ay, ay,
Que te quiero verde.[12]

(…)

(…)

Zeleno, volim te zeleno.
Zelen vjetar. Zelene grane.
U planini vranac jezdi
i barka na moru bela.

Sa senkom o svome struku,
na verandi ona sneva,
zelene puti, zelene kose,
s očima od hladna srebra.[11]

(…)

Pratite igru u ovoj pjesmi!

 

Ko su vragolani u stvarnom životu?

Djeca!

Oni su vragolani po prirodi.

Savremeni uposleni čovjek zaturio je igru po fiokama potisnutih osjećanja i ona teži da izbije napolje, da se igra. Zato ljudi često kažu: pustite djecu nek’ se igraju – što bi doslovno značilo – ako ne možemo mi, neka se igraju oni. Kod djece, igra je spontana, nagonska, neopterećena, iskrena i zabavna. Ona nosi u sebi nit, koja se izdvaja prepuštanjem i koju djeca doživljavaju kao prirodnu, nesvjesni njene prave, istinske moći. Svijest o toj moći donijela bi bojazan da će nit nestati i to bi uveliko pokvarilo doživljaj. Zvuči poznato? Ona, pored prepuštanja zahtijeva slobodu i blistavost duha; u suprotnom, ona je sjenka, obris ideje, tračak svjetlosti koja traži energiju. U momentu igre, djeca se stapaju sa njom, postaju igra, ona ih obuzima i tada blistaju kao idoli[13] u hramovima i ikone u crkvama. I najveći razbojnici i ubice nisu ravnodušni prema djeci koja se igraju, baš kao da u njima vide svetost, starce i biskupe, Zosimu[14] i Mirijela[15].

’’Aska nije mislila ništa. Samo je iz svog malog tela, koje je bilo satkano od čistih sokova životne radosti a osudjeno na neminovnu i neposrednu smrt, izvlačila neočekivanu snagu i neverovatnu veštinu i raznolikost pokreta. Znala je samo jedno: da živi i da će živeti dok igra, i što bolje igra. I igrala je…’’[16]

Kakvo je njihovo vragolanstvo?

Djeca koriste igru na najubitačniji način, kao glavno orudje: mač ili sječivo. Da bi bila ono što jeste, ona mora imati podsticaj ili sukob. U slobodnoj igri taj sukob dešava se izmedju djetetove mašte, koja je ujedno i podsticaj, i objekta igranja, stvarnog ili imaginarnog. U igri koja djecu čini nestašnima, nastaje sukob izmedju mašte kao podsticaja, i odraslog čovjeka, kao objekta igre. Kada uvide da sa odraslim ljudima ne mogu da postupaju kao sa igračkama, onda počinje prava, borbena igra. Igračka ne želi da se igra – uhvati je, natjeraj je, slomi je! Taj sukob poprima velike razmjere i na tom frontu djeca zaista neiscrpno uživaju, zabavljaju se.[17] U tim njihovim igrama djeca jesu junaci, jer se nužno poistovjećuju sa svojim bićem bez udjela urodjenih mehanizama i neobičnih fenomena, a njihovi neprijatelji u djavoljim odorama na kraju uvijek padaju, lome se i gube.

Djeca imaju razvijenu svijest o svom unutrašnjem biću!

 

Ko su vragolani u filmu?

Čarli Čaplin (Sir Charles Spencer Chaplin, 1889-1977).[18]

Kakav je on Vragolan?

Čarli Čaplin, najveći filmski Vragolan dvadesetog vijeka prvi je uveo igru u tokove ne-animiranog filma. Njegovi filmovi namijenjeni su odraslima i djeci. U njima igra je ambivalentna: postoji filmska igra i igra okolnosti. Najkraće ću objasniti tu relaciju. O filmskoj igri smo već govorili: ona je postignuta uobičajenim sredstvima kojima se služi neanimirani film: sintezom pokreta i muzike u svjetlu filmskih izražajnih sredstava. Ovdje je ta sinteza istovremeno umjerena i napadna, ali sa razlogom: ona namjerno pretjeruje da bi zadovoljila formu. Zbog prirode filma fikcije, koji zahtijeva intervenciju na stvarnost, Čaplin je primoran da se igra okolnostima svakodnevnog života, i stoga, on ne može da eksplodira kao Vil Kojot, ali uvijek može iznenaditi publiku i utvare sa ekrana svojim neobičnim ponašanjem.

Kako ga doživljava publika?

Ovdje moramo da se vratimo na fenomene projekcije-identifikacije. Odraslima nije zabavno, kao djeci, bježanje iz eksplozivom napunjenog bureta jer posledice nisu realne i ne javlja se pravo poistovjećivanje, već nepotpuno potiskivanje i podražavanje. Neko odraslo biće sa duhom djeteta moglo bi se osjećati kao dijete dok gleda animirane filmove. Njima je uzbudljivo da zajedno sa Čarlijem poprskaju slučajnog prolaznika ili vodju orkestra, jer u tom slučaju oni potiskuju tu okolnost koja ne izaziva kod njih divljenje (kao u Superjunaka), već smijeh. Ali to uzbudjenje nije ni nalik onome koje izaziva napetost ili neki uzvišeni čin, recimo moralni ili ljubavni koji srijećemo u podvizima mnogih junaka, najčešće junaka srca. Publika se Čarliju divi zbog smjelosti i ne smatra ga pravim junakom, već akrobatom i cirkusantom. To je vragolanstvo u kojem odrasli ljudi najlakše mogu prepoznati svoj iskonski, urodjeni arhetip, igru. U animiranom filmu vragolanstvo se pojavljuje u drugom ruhu, u drugoj, opipljivijoj i postojanijoj formi.

 

Ko su vragolani u animiranom filmu?

Gerti (Gertie the Dinosaur), Feliks (Felix the Cat), Osvald (Oswald the Lacky Rabbit), Miki Maus (Mickey Mouse), Bosko, Koko Klovn (Koko the Clown), Duško Dogousko (Bugs Bunny), Patak Dača (Daffy Duck), Paja Patak (Donald Duck), Tviti (Tweety Bird), Porki (Porky Pig), Silvester (Sylvester the Cat), Kojot Vil (Wile E. Coyote), Ptica trkačica (The Road Runner), Pepe Tvor (Pepe le Péw), Brzi Gonzales (Speedy Gonzales), Tom i Džeri (Tom & Jerry), Alisa (Alice in Wonderland)…

Ovo su samo neki vragolani u moru onih koji žive u animiranom filmu i van njega. Postoji jedna karakteristika kojom animirani vragolani mogu da se ponose, a to je da su oni stvoreni isključivo za animirani film: oni su njeni pravi junaci. Drugi junaci postoje i prije animiranog filma: junaci srca i snage u bajkama i superjunaci u stripovima.

U neanimiranom filmu Vragolan se pojavio sa Čaplinom, u animiranom sa prvim karakter animacijama (kao, recimo, Gerti Dinosaurus). Zato su vragolani dobili prvenstvo kao junaci – reprezenti animacije, jer su iskoristili sve njene potencijale.

Igra u animaciji takodje sadrži filmsku igru i igru okolnosti. Ali, u ovom slučaju, ne pretpostavlja se ko kome predaje prvenstvo, podjednaki su borci, tolerantni su i neiscrpni. Može se bez ustezanja reći da je filmska igra u animaciji mnogo prilagodljivija u sintezi pokreta i muzike, a igra okolnosti znatno prevazilazi onu koja postoji na filmu.

Da li su oni junaci i kako se ispoljava njihovo vragolanstvo?

S obzirom da se javlja kao prvi ciklus u razvoju junačkog mita, Vragolanstvo predstavlja prvi obris onoga što nazivamo junakom. On ima sve predispozicije da postane junak srca, ali je još u fazi ranog djetinjstva, hrani se igrom i naivan je. Ipak, veoma je hrabar. Kad ste vidjeli da Miki Maus obavlja svoje bezazlene podvige bez duha?

Oni su pra-junaci, ideje junaka, arhetipovi junaka, baš kao i djeca, i zato ih možemo smatrati pravim junacima animacije!

Kakva je njihova harizma?

Ona dolazi neposredno od animacije i njene strukture. S obzirom da ima najmanje prepreka, tu harizmu oblikuju filmska igra, igra okolnosti i karakter dizajn.

Podsjetnik: Alisa i zvijer.


[1] Gete, Volfang, Johan (2004) Faust. Daily Press. Podgorica. str. 19.

[2] Zurovac, Mirko (2005) Tri lica lepote. Službeni glasnik. Beograd. str. 257.

[3] Radinović, Andrić Katarina (2009) Lepota Čudovišta. Esej. str. 7.

[4] Ibid. (poziv na: Eko, Umberto (2007) Istorija Lepote. Plato. Beograd.)

[5] Poslednja Napoleonova bitka u kojoj je doživio poraz 1815. godine.

[6] U ovom slučaju: našu dušu.

[7] Radinović, Andrić Katarina (2009) Lepota Čudovišta. Esej. (poziv na: Eko, Umberto (2007) Istorija Ružnoće, Plato, Beograd.)

[8] Ibid.

[9] Jung, Carl G. (1973) Čovjek i njegovi simboli. Mladinska knjiga. Ljubljana. str. 112.

[10] Ibid. str. 68.

[11] Lorka, Garsija, Federiko (1977) Pesme. Izdavačko preduzeće Rad. Beograd. str. 135-138.

[12] http://duoflamenco.com (01.09.2012).

[13] Kipovi.

[14] Starac iz romana Braća Karamazovi, Fjodora Dostojevskog.

[15] Šarl Fransoa Bjenveni Mirijel, biskup iz romana Jadnici, Viktora Igoa.

[16] Andrić, Ivo (1967) Aska i vuk, u: Deca. IP Prosveta. Beograd. str. 186.

[17] Znam dječaka koji svoje djetinjstvo ispunjava igrom u kojoj je objekt igranja njegova baba i čija su pravila: čekaj naredbu i uradi suprotno. Zvuči zabavno?

[18] Siguran sam da postoji još mnogo vragolana u filmu, ali njega ćemo uzeti kao predstavnika.