Skip to content

KEMP I/ILI ISTINA

Milica Minić

EDI-01, 06/2016


Ne pamtim da mi je neko u posljednjih godinu priznao da se npr. zaljubio. Izvanredno je rijetko i nečije glasno sjećanje na neki lični, istorijski poljubac. Zašto? Jer smo mi, ljudi u Crnoj Gori, vični priči i znanju o drugima. Naša intima je zakovana u kuhinjama, spavaćim sobama, možda i u ponekom toaletu, zadnjim sjedištima automobila, ali je tuđa privatnost žestoko obrađena u javno – privatnom partnerstvu većine muško – muških, žensko – ženskih i žensko – muških kafa u Bokeškoj i svim ostalim crnogorskim bokeškim ulicama.

Što se zbiva kad nemamo pare da platimo tu kafu tokom čijeg ispijanja bi smo analitički pristupili obradi svih seks kombinacija u gradu ili prokomentarisali “grdne pare” koje zarađuju neki “neradnici”, a, ne mi “pošteni, fini narod za kojeg nema posla”, koje taj posao, nekako, neće da nađe? I za to imamo rješenje. Treba nam televizor i struja – ako je nijesu ugasili. Gledaćemo dnevnike od 18h do 20h i zabavićemo se visokom politikom. Kad ne dumamo o tuđim ljubavnim podvizima i platama, najznačajnije je da budemo upućeni u teme od državnog značaja na koje nemamo apsolutno nikakav uticaj.

Stoga smo vremenom postali stručnjaci za više uzaludnih oblasti uključujući onu od, kako kažu političari, suštinskog značaja za Crnu Goru. To su identitetska pitanja. Govorimo li crnogorskim ili srpskim jezikom, jesmo li dio Crnogorske ili Srpske pravoslavne crkve, jesmo li članovi Unije slobodnih sindikata ili Saveza samostalnih sindikata Crne Gore. Ko su naši akademici: oni iz SANU, CANU ili DANU? Tu je i vječiti problem zvani Kombinat aluminijuma. U posljednje vrijeme utvrđujemo “ostvareni napredak” na putu ka članstvu u Evropskoj uniji, razmatramo tok pregovora o poglavljima 23 i 24, a da pri tom nikad nijesmo čuli koje oblasti ta poglavlja pokrivaju. Administrativni kapactiteti su, znamo, veliki problem ove zemlje – samo, nikad nijesmo saznali hoćemo li ih i kad riješiti. Iznosimo teorije o tome gdje je malezijski avion koji je, zbilja, bestraga nestao ovoga ljeta. Znaće Crnogorke i Crnogorci da vam ukažu i na istinu u vezi se navodnim nuklearnim naoružanjem Irana i razotkriće teoriju zavjere o ratu u Pojasu Gaze.

Važno je i dobro je dok se sva naša navodna komunikacija odnosi na neke druge ljude. To nije opasno. Nema posljedica, sramote ili bruke sve dok ne pričamo o sebi. Ipak, u svakom slučaju osim u tom, nećemo naučiti ništa. Mi samo umijemo da reprodukujemo stavove navodnih prijatelja ili državnika (u zavisnosti od toga na koju stranu naginjemo). Mi smo nacija s očekivanim pamćenjem. Opravdano se postavlja pitanje zašto i kad i sa kim razgovaramo kad povod, tok i zaključak svakog susreta znamo unaprijed i napamet. Svakodnevica nam je postala izuzetno jeftina. Zato se nikad i ne završava.

Ali, zato završavamo fakultete da bi smo imali diplomu, vjenčavamo se jer smo naučili da tako treba, kunemo jer su kleli nas, invalide krijemo ili ih se odričemo, ljude sa sjevera zemlje i Podgoričanke otpisujemo kao besprizorne. U savršenim uslovima gajimo kult pomodarstva, taštine i predrasuda.

Iz ljudske vizure, taj udes nas zatiče uslijed nerazgibane psihe i neiskorišćenih personalnih života. To je život u kom nas društvo ne čeka ispred zgrade već na čatu; život u kom ne znamo da igramo lastike ili između dvije vatre već “candy crush saga”; i gdje se ne ljubimo već šaljemo “:*”. To je neki život u kom ne odlučujemo autonomno, već u zavisnosti od onoga što će nam reći komšiluk, jer vodimo računa o tome da ne pukne bruka.

Pa, neće biti da mi je, pored sopstvene svijesti i savjesti, komšinica iz potkrovlja ili ona iz stana do mog, prijeki sud?!

Nadmećemo se u bestijalnoj površnosti, ali to niko neće javno da prizna. Zašto? Usud podrazumijeva izdaju. A, ona je nužna.

“If you never left anything or anyone there would be no room for new. Naturally, to move on is an infidelity – to others, to the past, to old notions of oneself. Perhaps everyday should contain at least one essential infidelity or necessary betrayal. It would be an optimistic, hopeful act, guaranteeing belif in the future – a declaration that things can be not only different but better… Desire makes me laugh because it makes fools of us all. Still, rather a fool than a fascist… I know I am no longer ashamed of my ignorance, nor afraid of liking things.”[1]

Istraživanje svih apsurda crnogorskog mentalitetskog koda više ne smije da bude ekskluzivno pravo psihoanalitičara, dramskih pisaca i novinara. To je, kako nam je iskustvo dokazalo, nedovoljno. Prvi sljedeći koji treba da preuzmu obavezu prikazivanja i objavljivanje istine o nama samima su crnogorski producenti jer su svi njihovi prethodnici zakazali u plasmanu poruka i u komunikaciji. A, koliko mi je poznato, producenti danas moraju da budu spremni da odgovore brojnim zahtjevima duha vremena, prvenstveno, kreativnim angažmanom. Producent ne smije da opstane kao izvršilac tuđih zamisli, već treba da bude pokretač projekata u umjetnosti i medijima. Posebno u medijima.

Kao budući producent i novinar, crnogorskom javnom mnjenju poklanjam novi televizijski format – TV serijal “Bruka”.

Riječ je nekonvencionalnoj novinarskoj formi koja razotkriva nekonvencionalne teme. Kao medij djeluje subverzivno na postojeće društvene prakse. U pilot epizodi tretiramo crnogorsku opsesiju brakom. “Bruka” izvlači brak iz privatne sfere i smješta ga u kontekst socio-kulturnog značenja. Ona se služi ironijom, može da bude i teatralna i smiješna. “Bruka”, na koncu, ima nestandardnu scenografiju, improvizovani studio u dnevnoj sobi sa pepeljarom i kafom (na taj način djeluje subverzivno ili ismijavajuće na ustaljene medijske „zatvorene“ reportaže). Uostalom, umjesto iz sterilnog, čistog i namještenog studija, voditeljka je u kući jer je svaki dom potencijalni studio. Pričam o svima nama. Prvi put.

KEMP je bio zatvor nelegalne manjine; sada je odmor za saglasne zrele ljude.[2]

Uz ovu konstataciju, pozivam da odmorimo svi, iako znam ko me čeka kraj malih ekrana.

“Umiljati Ekran srećno čuva svoj presto zahvaljujući napitku od koga svako čita novine i knjige koji sam stvara, sluša radio-preogram koji sam kodira, gleda televiziju koju sam slika i uživa u filmu koji sam pakuje potput aparata za instant-kafu. Na biće-jednom-jednoj-planeti Zemlji verujem da život živi svoju virtuelnu stvarnost upravo zato što je čarolijom tehnologije u međuvremenu nastao virtuelni čovek. A, da li je umiljatost Ekrana učinila da svi takvi žive dugo i srećno – otkriće samo oni koji umeju da otvore neke nove ekrane.”[3]

 

Kemp u vijestima

Dok pojedinci gnijevno ratuju oko kempa kog tradicionalisti ponižavaju i odbacuju (a nikako da ga, konačno i prezru) opisujući ga kao savremenu izmišljotinu pop kulture i nazivajući ga kopiletom umjetnosti, liberalniji kritičari mu utiru put i za potencijalni naučni diskurs. Ja se prema njemu određujem prepoznavajući njegovu sposobnost da opstane uprkos brojnim, što se mene tiče, uzaludnim pokušajima osporavanja. Proglasila bih se intelektualnom djevicom kad bih se usudila da ignorišem nešto što danas postoji.

Duh vremena ili Cajtgast je pojam koji označava dominantna uvjerenja, ideje, mišljenja i poglede na život tokom određene epohe. Ti stavovi definišu sociološku, kulturološku i društvenu klimu, načela ponašanja i etiku određenog razdoblja.

“Ovaj pojam je poput kakvog ikoničkog znaka koji sublimira široko polje posvemašnje mreže značenja, ali i sasvim konkretnih iskustava.”[4]

Kemp, tako, u domaćim prilikama, na momente može čak i da bude ljekovit. Ukoliko je zaogrnut umjetničkom formom on može da bude postojan odgovor na aktuelnu društvenu aksiologiju.

Emancipacija danas, više nego ikad ranije, kod nas treba da oživi u svojoj praistorijskoj suštini. Ona je kod Rimljana podrazumijevala oslobođenje jednog člana porodice od vlasti starješine. U današnjem pravu odnosi se na oslobođenje djece od očinske ili starateljske vlasti, postojanje punoljetnim: figurativno: oslobođenje stanja zavisnosti i ograničenja slobode, npr. robova, Jevreja, žena, škole od crkve, crkve od države itd.

Usudiću se da konstatujem, mi se iz golemog naručja domicilnog mentaliteta nikad nijesmo izbatrgali. A, i kako bi smo kad sve sramote i bruke, kako smo naučili, ćutimo? Polažem nade u jedino oružje: ako me tjerate nešto da krijem – objelodaniću na sva zvona. Na televiziji. I zbog mene i zbog svih vas.

Klasični dnevnici (više) nemaju tu snagu. Novi televizijski format mora da bude očigledno društveno angažovan, mora da se služi kempovskom senzacijom ali uvijek, uvijek, uvijek mora da istrajava na tome da je istinit. Zabaviće nas, ali će nas i osloboditi.

Kako elementi kempa proističu iz tehnika popularne kulture, kao takvi moraju da budu integrisani u nove faktore oblikovanja društvene svijesti. Što se zbiva s takvim kempom koji je plasiran u medijima, konkretno na televiziji? Pride je u formatu centralnog informativnog dnevnika? Za vijesti je očekivano da budu istinite, makar u načelu. To znači da očekujemo deskripciju. Predlažem da zahtijevamo i perskriptivnu nit.

“Bruka” i/ili istina

“Radna definicija je od presudne važnosti za precizno određivanje kempa, retrospektivno i u sadašnjosti. Kamuflaža, bravuroznost, moralna anarhija, histerija očaja, slavljene frustracije, ćudljivost, osveta… mogući opisi su bezbrojni. Opredeliću se, ipak, za jedan preduslov: kemp je laž koja govori istinu.”[5]

“Bruka” je laž iz vizure očekivanog gledaoca jednog dnevnika. Umjesto ozbiljnog prezentera, dočekuje ga neozbiljna voditeljka s raspuštenom kosom, a, učinjelo bi se i iste takve takve duše. Umjesto iz televizijskog studija ona se javlja iz neke dnevne sobe, umjesto rasvjete ona ima lampu koja, pride, ne osvjetljava njeno lice, već neki zabačeni ćošak stana; umjesto papira i hemijske, ona ispred sebe ima kafu, pepeljaru, pa i mobilni telefon. Ona se igra dnevnika. “Ona radi kao što ja živim”, pomislio bi prosječni gledalac, koji, u tom trenutu, stvarno sjedi u svojoj kući, gleda televiziju i pije kafu. “Nije ona nikakva voditeljka niti su ovo vijesti. Ona je lažna”, logično je da izusti. Stiče se, dakle, utisak da ona nije bitna. Ona saopštava podatak s Fejsbuka, njeni sagovornici nijesu poslanici, ministri ni portparoli, ona se ne poziva na zvanične podatke. Čak je i pitanje je i jesu li njeni sagovornici stvarni ili su plaćeni glumci.

“The whole point of Camp is to dethrone the serious. Camp is playful, anti-serious. More precisely, Camp involves a new, more complex relation to ‘the serious’. One can be serious about the frivolous, frivolous about the serious.”[6]

Ipak, taj gledalac ne može poreći da samo jedno: ona ne sopštava laži. On to dobro zna – ako on nije egzekutor naloženih mu zadataka, onda ih on nameće. Prepoznaće se i u prijatelju Marine Garović i u sagovorniku Marka Markovića, pa čak i u komšinici Bojane Perković koja joj je mazila stomak pogrešno pretpostavljajući da je trudna samo zato što se udaje. Prepoznaće svoju suprugu u Vesni Rajković Nenadić koju sada pitaju kad će da rodi drugo dijete da joj Vuk ne bi bio sam.

“Umetnost kamere se mora potpuno lišiti logike. Mora postojati logički vakuum, tako da posmatrač primeni sopstvenu logiku i da se delo ustvari samo stvori pred njegovim očima. Tako ono postaje neposredan odraz posmatračeve svesti, logike, morala, etike i ukusa. Delo treba da dejstvuje kao povratni mehanizam na posmatračev radni model sebe samoga.“[7]

“Bruka”, dakle, nije laž iako bi se moglo tako učiniti, iako bi to bilo lakše i lagodnije. “Bruka” pristaje da vam kaže ono što, inače, kola gradom. Samo, sada je relevantija jer je javno osvjedočena. Skrivana “Bruka” vratiće vam se javnošću. Ipak, “Bruka” ne smije da bude nemilosrdna, maliciozna i osvetoljubiva. Ona treba da iznjedri samo malo stida koji će primjerom podstaći na rasterećenje svih, navodnih, nužnosti.

“ ‘Stidno’ mesto koje kemp pokriva može biti i skandalozno siromaštvo ili nisko socijalno poreklo u snobovskim krugovima kao i neki fizički nedostatak u vremenima diktature lepote. Ali, pored toga što prikriva tajnu, kemp je i otkriva, upravo zbog podjednake devijantnosti supstituišućeg ponašanja, i u tome je njegova ambivalentnost.”[8]

Na nivou komunikacije, kemp je provokatorski metod slanja poruke i zauzimanja stava Kemp je stilska figura, on je metanimija, poređenje, personifikacija ali i slovenska antiteza.

Kemp je stav, emocija, pravac, pokret, modus vivendi. Kemp je način izražavanja: u pisanoj, usmenoj i svakoj drugoj formi. Kemp je taktika obračuna kojoj se pribjegava onda kad ste potrošili sve mogućnosti da saopštite ono što mislite onom ko ne želi da vas sluša. U osnovi je, dakle, nesvjesno revolucionaran.

TV serijal “Bruka” nam saopštava da još ima heroja koji nikad nijesu pristali ili su se odvikli od naučenog emocionalnog reagovanja. Zašto ne bi smo prosuli u neki kolektivni kontejner sve misli i osjećanja ako njima suvereno diriguje naš mentalitet?

“Sentimentalna i lična veza koja se uspostavlja između gledaoca i junaka je takva, u ovoj novoj klimi simpatija, realizma i psihologozma, da gledalac više ne podnosi da njegov alter ego bude žrtvovan. Naprotiv, od njega očekuje uspjeh, pobjedu, dokaz da je sreća moguća.”[9]

S druge strane, stvarnost, kako smo utvrdili, nije jednoslojna: tačno je da se zasniva na spoljašnoj datosti, ali ona živi nakon interakcije sa našim oslobođenim, a ne okovanim, mislima i osjećanjima. Nelažiranim izjašnjavanjem u vezi sa stvarnošću, dozvoljavamo sebi istinu.

A, i Eklezijast je upozorio da “simulakrum nije nikad ono što prikriva istinu, nego istina prikriva da je nema. Simulakrum je istinit.”

“Bruka” se, dakle, bodrijarovski rečeno, suprotstavlja predstavi odjevena tako da izgleda da samu sebe igra.

“Simulacija polazi od utopije principa ekvivalentnosti, polazi od radiklane negacije znaka kao vrednosti, polazi od znaka kao reverzije i ubistva svake referencije. Dok reprezentacija pokušava da apsorbuje simulaciju, tumačeći je kao lažnu predstavu, simulacija obuhvata celo zdanje same predstave kao simulakrum. Ovo bi bile uzastopne faze slike: ona je odraz duboke realnosti, ona maskira i izvitoperava duboku realnost, ona prikriva odsustvo duboke realnosti, ona nema veze s bilo kakvom realnošću: ona je čist, sopstveni simulakrum.[10]

Džorž Orvel je upozorio da je sloboda pravo da se kaže ljudima ono što oni ne žele da čuju.

Kemp izjeda rutinu. Odnosi pobjedu nad nepoželjnom praksom. Kemp je vijest, saopštena kao što je do tada nijeste čuli, ili ste je namjerno prečuli. Kemp može da izbatrga čovjeka iz njegove snishodljivost i poniznosti prema samoproklamovanim autoritetima. Kemp ostaje van domašaja autoritarnih naloga. Kemp, kao stav i način izražavanja želja je krajnji mehanizam odbrane od tuđih očekivanja. Kemp, u tom slučaju, izvojeva izvrsnu pobjedu pojedinca nad ruljom čiji je do maločas bio marginalni djelić.

Kemp dozvoljava slobodu intelekta bez obzira na njegov domašaj. Isprva mogućnost, kemp postaje pravo, mimo svih ustava, zakona i podzakonskih akata.

Kemp je, kao što vidimo, kritička analiza i velika šala u isto vrijeme. Kemp ostaje živ, kako naučismo, zahvaljujući hipokriziji dominantne kulture i navodnih vrijednosti.

“KEMP je autobiografija napisana na način kao da se radi o drugoj osobi”.[11]

Kemp nalaže pogled iznutra, introspekciju. Samo, taj duševni mikroskop je, navodno, usmjeren na nekog drugog. Nije važno, jer u svakom slučaju očitava kolektivne bolesti, zajednička stremljenja i strahove. Kemp, ako se osmjelimo, nudi prosti pogled na zajednički JMBG. Nudi nam čitanje sopstva mimo istorijskih i udžbenika iz biologije. Dobro smo utvrdili da smo npr. bili pod Turcima 500 godina i da DNK predstavlja dva spiralno komplementarno uvijena lanca, pri čemu se spajaju adenin-timin, guanin-citozin, ali nam je duševno zaleđe i dalje opterećeno saznanjima koja su lišena konteksta. Naš mentalitet se svodi na prinudu.

“KEMP je moralna anarhija koja ne može da napravi mjesto za sebe, a da ne izmijeni stavove društva”.[12]

Rijetko se pozivam na ono što su “rekli stari”, ali je pravi trenutak da se podsjetimo da “ko se ne buni dok je mlad, taj nema srca; ko se buni kad je star, taj nema pameti”. Strahujem da moja generacija ostaje bez trunke srčanosti, a da nam isključivo u roditeljskom domu stanuju potencijalne revolucije. Kempovska poruka, u tom smislu, mora da bude javna, nikako privatna iako se služi pojedinačnom intimom za primjer. Privatnost je sredstvo kojim kemp emituje stav.

“KEMP je oblik istoricizma posmatran pozorišno”.[13]

Zemlja koja je svoju istoriju popela na pijedestal, a u kojoj broj pripadnika jedne nacije ekstremno varira, i strmoglavo se mijenja od popisa do popisa (a da se u nju niko nije doselio već samo, možda, odselio) zavrijedila je dovitljiv scenski prikaz. Uostalom, red je da se tradicionalne vrijednosti kao što su čojstvo i junaštvo odreknu zakona sile i kušaju slobodu volje. Možda tako sretnemo i definitivno upoznamo sopstvenu “učiteljicu života”. U međuvremenu imamo obavezu da naučimo da razgovaramo bez ultimatuma. Pod tim uslovom, tema može da bude i sam kemp.

“To talk about Camp is therefore to betray it. If the betrayal can be defended, it will be for the edification it provides, or the dignity of the conflict it resolves. For myself, I plead the goal of self-edification, and the goad of a sharp conflict in my own sensibility.”[14]

U tom kontektu, zalagaću se i za edifikciju “Bruke”.


Zaključna razmatranja

Ovaj rad nam je, nažalost, dokazao da sopstvene živote realizujemo po uzoru na centralne informativne emisije: u toku smo sa svim važnim aktuelnostima u zemlji i svijetu, ali vijesti o sopstvu ignorišemo, ili ih ne objavljujemo. To samo znači da su teme za “Bruku” neiscrpne.

Ona mora, npr. da nam odgovori što se krije iza koncepta “Podgoričanke”. Jesmo li sve, kako se vjeruje, izoperisane, našminkane od zore do mraka, je li tačno da nastupamo samo u “Velvetu” i u “Budvi”, je li tačno da su nam majke naših navodnih ljubavnika “prave gospođe”? Ako nije, ko nas etiketira i s kojim ambicijama? “Bruka” će da traži i odgovor na pitanje zašto su Podgoričani sve ljude sa sjevera države prozvali “irvasima” – ko je, onda Deda mraz i jesmo li mi jeleni? Je li tačno da mladići i djevojke iz npr. Berana, Pljevalja i Bijelog Polja dolaze u Glavni grad da bi Podgoričanima “oteli” posao, i da “sve to što je šljeglo odgozgo, tamo treba i da se vrati”. “Bruka” treba da otkrije i zašto ljude koji idu na pishoterapiju odmah proglašavamo ludacima, i zašto ključni ponos omladine obitava u retoričkom pitanju “znaš li kako sam se ubio sinoć?!”. Treba da saznamo i zašto nas familija kune riječima “Grom te ubio”, “Strelica se fištila” i “Probudio se, ne!”?!

S obzirom na činjenicu da ovo nijesu izolovane pojave, već pravilo, od izuzetne je važnosti da svaka od njih dobije svoj javni prostor u novom televizijskom formatu. Svaki nalaz biće, vjerujem, indikativan u širem kontekstu.

“Svaka prokleta rasa nanela je svoj sloj, svaka patnja spustila je svoj kamen, svako srce dalo je svoj kamičak. Mnoštvo zlih duša, niskih ili gnevnih, koje su prosle kroz život i iščezle u večnosti , tu su očuvane gotovo u celini i u neku ruku još vidljive u obliku neke nakazne reči.”[15]

U tom smislu, blagotvorno je objelodaniti sve naše navodne bruke, da bi ih, konačno prognali iz pamćenja. Jer, stavljam do znanja da postoje oni ljudi koji umjesto bukom, sada “brukom” govore glasno. Producente, analitičare, novinare, snimatelje, grafičare, montažere, psihologe, enterijeriste i grafičke dizajnere, za trenutak oduzete od sredine, povezali su zajednički receptori kojima ne umiju da budu nijemi, kulturni i nes(a)vjesni. Moji sagovornici i saradnici nijesu tražili ništa. Htjeli smo da se obrukamo, da (l)imitiramo konvencije nekonvencionalnim, da se igramo kempa uvažavajući ga kao ljekovitu formulu za sva crnogorska mentalitetska oboljenja. Zadojeni elanom da profesionalno lažemo radi istine, for free. U konačnom, nije li kemp uvijek i besplatni entuzijazam svake profesije?!

Izvori:

  1. Bezdanov Gostimir, Svetlana (1998) Bajka u zemlji medija, Institut za film / Agena, Beograd.
  2. Bodrijar, Žan (1991) Simulakrumi i simulacija (prevod s francuskog: Frida Filipović), Svetovi, Novi Sad.
  3. Connors, Tracy Daniel (1982) Dictionary of Mass Media & Communication. Longman. New York & London.
  4. Eko, Umberto (2004) Istorija lepote, Clio, Beograd.
  5. Eko, Umberto (2007) Istorija ružnoće, Plato, Beograd.
  6. Enciklopedija Britanika (Britannica Concise Encyclopedia) (2005), Narodna knjiga/Politika, Beograd.
  7. Enciklopedija Leksikografskog zavoda (1964) Jugoslovenski leksikografski zavod, Zagreb.
  8. Igo, Viktor (1960) Jadnici II, Rad, Beograd.
  9. Kor, Filp (2003) Kemp – laž koja govori istinu, Rende, Beograd. Preuzeto 22. IX 2014.
  10. Kureishi, Hanif (1998) Intimacy, Faber & Faber, London.
  11. Leksikon filmskih i televizijskih pojmova (2003) Univerzitet umetnosti. Beograd. (elektronski izvor) – AD (Andrija Dimitrijević), MB (Marko Babac), MDŠ (Milena Dragićević Šešić), PI (Petrit Imami), VB (Vartkes Baronijan), ZP (Zoran Popović).
  12. Mićunović, Ljubo (1988) Savremeni rečnik stranih reči, Knjiž. zajednica N. Sada, Univerzitetska riječ Nikšić.
  13. Moren, Edgar (1979) Duh vremena I, BIGZ, Beograd.
  14. Muzaferija, Sanja (2008) Od kiča do Campa: strategije subverzije, Meandar, Zagreb.
  15. Sontag, S. (1982) Eseji o fotografiji, Radionica SIC, Beograd.
  16. Sontag, Susan (1964) Notes on „Camp“, preuzeto 23. IX 2014.
  17. Šušnjić, Đuro (1976) Ribari ljudskih duša, Mladost, Beograd.
  18. Vujaklija, Milan (1980, 1985) Leksikon stranih reči i izraza. Prosveta. Beograd.
  19. Webster’s New Dictionary of Synonyms (1978) Springfield.

[1]   Kureishi, Hanif (1998) Intimacy, Faber & Faber, London, str. 6.

[2]   Kor, Filp (2003) Kemp – Laž koja govori istinu, Rende, Beograd, preuzeto 26. IX 2014.

[3]   Bezdanov Gostimir, Svetlana (1998) Bajka i zemlji medija, Institut za film / Agena, Beograd. str. 75.

[4]   http://sh.wikipedia.org/wiki/Duh_vremena preuzeto 23. IX 2014.

[5]   Kor, Filip (2003) Kemp – laž koja govori istinu, Rende, Beograd. str. 11.

[6]   Sontag, Susan (1964.), Notes on “Camp”, preuzeto 24. IX

[7]   Sontag, Susan. (1982.) Eseji o fotografiji, Radionica SIC, Beograd, str. 154-155.

[8]   Igor Perišić, preuzeto: 23. IX 2014. sa: http://kulturniheroj.com/?p=1881

[9]   Moren, Edgar (1979) Duh vremena I, BIGZ, Beograd, str. 110.

[10] Bodrijar, Žan (1991) Simulakrumi i simulacija (prevod s francuskog: Frida Filipović), Svetovi, Novi Sad. str. 9 – 10.

[11] Kor, Filp (2003) Kemp. Laž koja govori istinu, Rende, Beograd. Preuzeto 26. IX 2014.

[12] Ibid.

[13] Ibid.

[14] Sontag, Susan (1964.), Notes on “Camp”, preuzeto 24. IX

[15] Igo, Viktor (1960) Jadnici II, Rad, Beograd. Str. 952.