Skip to content

KVENTIN TARANTINO

Jelena Backović

EDI-04, 12/2017


U v o d

Slike oko nas, naše oči registruju kao mijenjanje svjetla, to jest’, postojanje i nepostojanje svjetla u datom trenutku. Kada otvorimo oči, te slike polako dobijaju obrise i kasnije možemo da vidimo tačno definisane oblike i da postanemo svjesni stvarnosti oko sebe.

Ipak, postoje i oni koji i sklopljenim očima posmatraju te promjene svjetla i tako imaju svoje poimanje stvarnosti. Neko od tih ljudi pronalazi način da to svoje poimanje prenese ljudima oko sebe.

Film, ili još jednostavnije, slike koje se mijenjaju. Veliki broj slika ređajući se na filmskoj traci pokretanjem i same postaju pokret, odnosno, nešto vidljivo ljudskim okom. Tačno govoreći, 24 slike u jednoj sekundi pokazaće nam djelić stvarnosti njenog graditelja iliti reditelja. Te slike zajedno stvaraju jednu cjelinu koju nazivamo filmom i koji je određen kao sedma grana umjetnosti.

Da li su slike koje gledamo oponašanje stvarnosti? Aristotel umjetnost shvata kao oplemenjujuće i stvaralačko oponašanje stvarnosti, koje ima zajedničke tačke sa Platonovim shvatanjem umjetnosti, to jeste kao puko oponašanje lijepih stvari (grč. mimesis).

Kroz istraživanje filmskog opusa jednog autora (fr. auteur), vidjećemo da li je film zaista oponašanje stvarnosti ili na osnovu zadate stvarnosti pronađeno idealno rešenje koje definiše autorovo poimanje stvarnosti koju nam prikazuje kroz svoje filmsko djelo. Kroz ovaj rad ću vas upoznati sa mojim shvatanjem stvarnosti i filmskog jezika Kventina Tarantina (Quentin Tarantino).

Quentin Tarantino – život i rediteljski opus

Kventin Tarantino je rođen u Noksvilu, država Tenesi, SAD (Knoxville, Tennessee, USA), 27. marta 1963. godine. Sa dvije godine seli se sa svojom majkom i njenim suprugom (njegovi roditelji su se razveli još prije njegovog rođenja) u Torens (Torrance) u Kalifoniji (California), a kasnije u Harbor Siti (Harbor City), okolina Los Anđelesa (Los Angeles). Tamo pohađa časove glume u Fleming Junior High School. Kasnije nastavlja u Narbonne High School u Harbor Sitiju, mada, sa 15 godina odlučuje da odustane od toga kako bi pohađao ’ful-tajm’ časove glume u James Best Theater Company u Toluka Lejku.

Nakon dvije godine odustaje od James Best Acting School i zapošljava se u videoteci Videos Archives. Za ovu odluku se može reći da je bila prekretnica u njegovom životu, jer je radeći u ovoj videoteci proveo dosta vremena gledajući filmove i posmatrajući ljude i njihove odabire filmova. Tako je stekao znanje koje je iskoristio u svojim filmskim ostvarenjima, kako bi na najbolji mogući način pronašao put do publike, a u isto vrijeme zadovoljio svoje standarde kada je u pitanju umjetnost pokretnih slika.

Kada je prvi put sreo producenta Lorensa Bendera (Lawrence Bender) na jednoj Holivudskoj zabavi, na Benderovo insistiranje, Tarantino je bio ko-scenarista i reditelj filma Rođendan mog najboljeg druga (My Best Friend’s Birthday, 1987). Nažalost, u požaru koji se desio u labaratoriji tokom post-produkcije ovog filma, materijal je skoro u potpunosti bio uništen. Međutim, ideja i osnove ovog filma su iskorišćene za pisanje scenarija za film Prava ljubav (True Romance, 1993).

Na Sandens Festivalu (Sundance Film Festival), januara 1992. godine, Tarantino predstavlja svoj film Ulični psi (Reservoir Dogs, 1992) koji je odmah postao popularan i od strane kritike prihvaćen zaista odlično, pogotovo ako znamo činjenicu da je to bio njegov debitantski podvig. Od tada počinje karijera Kventina Tarantina kao filmskog autora. Dugometražni filmovi, koji su vrhunska djela ovog autora i koji sačinjavaju njegov rediteljski opus, su sljedeći :

Reservoir Dogs (1992)

Film koji je Tarantina prvi put predstavio publici. Producent Ričard Gledstejn (Richard N. Gladstein) je okarakterisao film kao „vrlo, vrlo, vrlo, vrlo nasilna komedija“. Dok se melodični hit iz 70-ih godina „Mala zelena torba“[1] čuje u pozadini, usporeni snimak šestorice mafijaša koji, u identičnim odijelima, sa bijelim košuljama i tankim crnim kravatama, veselo hodaju, postala je zaštitni znak ovog filma.

 

Pulp Fiction (1994)

Sa Petparačkim pričama, Tarantino je ušao u krug vodećih reditelja tog vremena. Film je sjajan primjer postmodernog filma. Ovo ostvarenje je donijelo toliko novog i svježeg (a opet, retro i već viđenog, ali ’tarantinovizovanog’) sa nelinearnom pričom i velikim brojem likova, za koje ne možemo da vezujemo ’glavni junak/junakinja filma’, jer svaki lik je u određenim sekvencama nosilac vodeće radnje filma. Osvojio je i Oskara za najbolji originalni scenario, kao i Palme d’Or na Kanskom festivalu 1994. godine (Cannes Film Festival). 

 

Jackie Brown (1997)

Kao mali, Kventin je sa ljubavnicima svoje majke odlazio u bioskop da gleda blaxploitation[2] filmove. Film Dzeki Braun je omaž (fr. l’hommage) tim filmovima. Uvodna muzika u filmu, font koji je iskorišćen za naziv filma, kao i glavna ženska uloga Pam Grer (Pam Grier), koja je bila glavna zvijezda ovih filmova ’70-ih godina, su otvorili nove puteve kojima se kretala kinematografija Kventina Tarantina. Film je adaptacija američke novele Rum Punch, Elmora Leonarda (Elmore Leonard ).

 

Kill Bill : Vol. 1 (2003)

Još tokom snimanja filma Petparačke priče, Tarantino je počeo sa pisanjem scenarija za ovaj film i to u saradnji sa Umom Turman (Uma Thurman). Njihova zajednička priča The Bride je bila glavna referenca za stvaranje glavnog junaka ovog filma, a to je Beatriks Kidou (Beatrix Kiddo), koju tumači sama Uma Turman. Ubiti Bila : Vol. 1 se ne može staviti tek tako u policu sa samo jednim određenim žanrom filmova. On je omaž japanskim samurajskim filmovima, italijanskim špageti vestern filmovima (spaghetti western) kao i kung-fu filmovima iz ’70-ih godina hongkongške produkcije.

 

Kill Bill : Vol. 2 (2004)

Tarantino je za film Ubiti Bila izdvojio budžet od $55 miliona, dok je produkcija filma trajala 155 dana. Ova priča je, prvobitno, trebalo da se ekranizuje kao jedan film, međutim, Harvi Veinstejn (Harvey Weinstein), tadašnji zamjenik direktora Miramaks produkcije (Miramax Films), bio je poznat po tome što je od reditelja tražio da njihovi filmovi traju kraće. Iz tog razloga, Tarantino je odlučio da film podijeli na dva djela. Spojivši istočnjačku filozofiju i kulturu sa kung-fuom i špageti vestern filmovima, upotpunio je doživljaj publike sa vrhunskim odabirom muzike. Muzika Enia Morikonea (Ennio Morricone)[3] je ključnim scenama u filmu dala novu dimenziju i još jednom Tarantina opravdala ne samo kao sjajnog reditelja, već i kao nekog sa sjajnim i unikatnim muzičkim senzibilitetom.

 

Death Proof (2007)

Kao dio zajedničkog projekta Grindhouse[4] sa Robertom Rodrigezom (Robert Rodriguez), Tarantino je ovaj film plasirao javnosti uz Rodrigezov Planet Terror. Film prikazuje psihopatu kaskadera Majka (Kurt Russell), koji svoju zabavu pronalazi u voajerisanju mladih, privlačnih djevojaka koje kasnije ubija svojim automobilom, koji je otporan na sve udare, jer je kaskadersko vozilo, i otuda naziv filma Otporan na smrt (Death Proof). Specifična scena sudara dva automobila i kombinovanje mašine i ljudskih djelova tijela, pokazuje gledaocima spajanje ljudskog tijela sa tehnologijom na krajnje nasilan način.

 

Inglourious Basterds (2009)

Prokletnici je film koji je na velika vrata doveo i upoznao poštovaoce Tarantinovog djela sa Kristofom Volcom (Christoph Waltz). Valcovi počeci kao pozorišnog glumca su definitivno došli do izražaja u Prokletnicima, naglašenom mimikom kojom je dočarao još više filmsko autorstvo Tarantina, čiji su filmovi naglašeni hiperrealnošću. Karakteristike ovog filma su zajedničke sa prethodnim Tarantinovim filmovima, pogotovo motiv Mexican standoff[5], koji je motiv u većini njegovih filmova, kao i u špageti vestern filmovima.

 

Django Unchained (2012)

Priča prati oslobođenog roba koji je u potrazi za svojom suprugom. Na svom putu on upoznaje lovca na ucijenjene glave i zajedno kreću u potjeru, svak’ hrleći ka svom cilju. Vestern priča, propraćena velikim brojem scena u kojima dominiraju sukobi sa vatrenim oružjem. Sa sjajnom glumačkom ekipom koju čine Džejmi Foks (Jamie Foxx), Kristof Volc, Leonardo DiKaprio (Leonardo DiCaprio), Semjuel El Džekson (Samuel L. Jackson) i Keri Vašington (Kerry Washington). Ovaj film je izuzetak, što se tiče montaže Tarantinovih filmova. Sve njegove prethodne filmove montirala je Seli Menke (Sally JoAnne Menke), međutim, nakon njene smrti 2010. godine, njen posao je nastavio Fred Raskin.

 

Autorstvo

Kada čujem ime Kventin Tarantino i kada mi to neko kaže dok su mi oči zatvorene, prvo što vidim je jedno dvorište pored jedne klasične američke kuće, u američkom stilu dekorisano, sa sve jednim velikim drvetom (američkim, naravno), koje na svojim granama ima drvenu kućicu. Kroz prozor te kućice se vidi dječak crne kose, koji sjedi na podu sa rasturenim igračkama oko sebe i koji uzima igračke, rastavlja ih i ponovo sastavlja u neke nove; odbacuje djelove koji mu ne trebaju, ali koji svojim padom i udarom o druge stvari proizvode veliku buku. Dok sve to radi, on se smije i vidimo da je njemu zaista zabavno. S vremena na vrijeme kroz smijeh glasno izgovori ’ ta-ta-ta-taaa’ ’buuum’ i ostale prepoznatljive zvukove koji simuliraju eksplozije i zvukove vatrenog oružja.

Ova slika jasno opisuje Tarantinove filmove. Jedna dobro upakovana zabava, napravljena prije svega zbog zabave gledalaca; ’pozajmljeni’ citati, scene, likovi i stvoreni u jedno novo djelo propraćeno glasnim zvukovima eksplozija i pucnjave.

Međutim, kao svaki pravi autor, on, s jedne strane, kroz svoje filmove pravi omaž nekim drugim filmovima, autorima, knjigama, dok s druge, takođe, sve te filmove začinjava svojim autorskim pečatom.

Prvo o čemu hoću da pišem je autorstvo Kventina Tarantina kroz pojam morala.

Kroz ovaj rad istraživaću samo neke od Tarantinovih filmova i tako izvesti zaključak o autorskom rukopisu.

Moralni život Tarantinovih miljenika

Zanimljivo je to što Tarantino svojim glavnim junacima ’podari’ neki ne toliko častan posao, okrutnost i karakter koji sa obje noge čvrsto stoji na zemlji. Pored ovoga, karakteristično za sve njegove filmove, da u anti-junacima njegovih filmova postoje trunke saosjećanja i moralnosti. Zbog toga svi volimo Tarantinove likove.

U sledećih par paragrafa pokušaću da kroz primjere, tj. same likove iz filmova i njihove moralne dileme u datim momentima, analiziram ovaj Tarantinov način karakterizacije likova, način koji svakako čini jednu od bitnih stavki njegovog autorskog rukopisa.

Uvodna scena filma Ulični psi nam jasno pokazuje narav junaka ovog filma. Šestorica mafijaša, obučeni u crna odjela sa bijelim košuljama i crnim kravatama, sa mafijaškim šefom i njegovim sinom, diskutuju o društvenoj vrijednosti davanja napojnice, kao i o podtekstu Madoninih (Madonna) ranijih hitova. Oni se ponašaju kao sasvim obični ljudi koji su otišli sa posla tokom pauze da bi popili kafu sa svojim kolegama.

Svi članovi bande žele da ostave određenu napojnicu, međutim, jedino Gospodin Ružičasti (Steve Buscemi) je protiv toga. On govori: „I don’t tip because society says I have to. All right, if someone deserves a tip, if they really put forth an effort, I’ll give them something a little something extra. But this tipping automatically, it’s for the birds. As far as I’m concerned, they’re just doing their job.”[6]

Zanimljivo je što se najhladnokrvniji kriminalac u ovoj bandi, Gospodin Plavušan (Michael Madsen), protivi ovakvom stavu i govori da konobaricama treba ostaviti dobru napojnicu, jer one rade težak posao. On pokazuje svoje simpatije prema nepoznatoj osobi zbog njenog mjesta u društvenom poretku i time nam pokazuje svoju moralnu stranu ličnosti.

U ovom dijalogu između članova bande koji će ubrzo nakon toga da krenu u pljačku dijamanata, prepoznajemo etičke kodekse u biti ovih junaka. Što je opet pomalo čudno, jer pojedini od njih ne razmišljaju mnogo oko toga koliko je etički ispravno da ubiju čovjeka. Ali, pošto je to dio njihovog posla, i neka osoba im se našla na putu kao prepreka do uspješno obavljenog zadatka, naravno da će se potruditi da tu prepreku uklone.

Jedna od scena, takođe iz filma Ulični psi, koja nam ukazuje na moralne vrijednosti kojih se pridržavaju likovi Tarantinovog filma, je i ta kada Gospodin Narandžasti (Tim Roth) biva ranjen i kada Gospodin Bijeli (Harvey Keitel) preuzima odgovornost nad njim. Opet vidimo kriminalca koji je do malo prije pucao na nevine ljude kako tješi ranjenog kolegu kojem ne zna ni pravi identitet.

Gospodin Bijeli ulazi u raspravu sa šefom bande – Džoom (Lawrence Tierney) oko jednog od glavnih pitanja likova iz filma bez kojeg bi se sama fabula filma raspala, a to je ’ko je ’krtica’?’. Gledaocima je jasno da je to Gospodin Narandžasti, koji je ujedno i policajac na tajnom zadatku (koji je takođe i ubio nevinu osobu, ali našla mu se na putu i ugrozila je njegov život, pa je to bilo jedino rešenje u datom trenutku). Međutim, Gospodin Bijeli tokom razgovora sa svojim šefom, sa sigurnošću govori kako je Gospodin Narandžasti dobar čovjek i da ga poznaje dobro i zato je siguran da ih ne bi on ocinkario. Džo ne dijeli isto mišljenje, ali ova scena nam jasno govori i o moralnom kodeksu Gospodina Bijelog. Njegov lik nije flat[7], on nije obični kriminalac. On je prije svega čovjek koji bez obzira na situaciju u kojoj se nalazi, pridržava se osnovnih etičkih pravila.

U filmu Petparačke priče susrećemo se, takođe, sa moralnim dilemama i etičkim načelima glavnih junaka ovog filma. Vinsent Vega (John Travolta) opravdava tvrdnju da biti moralan znači biti sklon donošenju moralnih odluka pod odgovarajućim okolnostima.[8] Na informaciju da je automobil njegovog kolege ogreban, on odgovara da osoba koja je to uradila treba da bude kažnjena. Jer ipak je oštetila nečiju imovinu i mora da odgovara za svoje nedjelo.

Takođe, u razgovoru sa svojim kolegom Džulsom (Samuel L. Jackson) iskreno iznosi svoj stav o priči za koju su saznali nedavno, a govori o stavu njihovog šefa Marselijusa Valasa (Ving Rhames) kada je saznao da je jedan njegov radnik njegovoj supruzi Miji Valas (Uma Thurman), masirao stopala i da ga je zbog toga bacio sa balkona. Vinsent i ovdje biva moralan donoseći moralan sud, a to je da opravdava postupke svog šefa. On objašnjava da niko nema pravo da masira stopala nečijoj supruzi, ako to njen suprug nije dozvolio. Takođe, ubrzo nakon toga, on provodi jednu noć sa Mijom, dok je pod zadatkom, a to je da je izvede na večeru i zabavi dok je njen suprug odsutan. Poznata scena dok je on u kupatilu u njenoj kući, a ona igra po stanu uz prepoznatljive tonove pjesme Girl, You’ll be a Woman, Soon.[9] , jasno čujemo njegov monolog i pokazuje nam na moralnost ovog Tarantinovog junaka: „One drink and leave. Don’t be rude, but drink your drink quickly, say goodbye, walk out the door, get in your car, and go down the road… It’s a moral test of yourself, whether or not you can maintain loyalty. Because when people are loyal to each other, that’s very meaningful. So you’re gonna go out there, drink your drink, say ‘Goodnight, I’ve had a very lovely evening,’ go home, and jack off. And that’s all you’re gonna do.”[10]

Još jedna od moralnih odluka je i odluka Marselijusa Valasa da oprosti Buču (Bruce Willis), bokseru, koji nije poštovao svoj dio dogovora koji su imali ranije na početku druge trećine filma, a to je da preda meč. Za svoju mafijašku prošlost, Marselijus plaća i to na krajnje brutalan način, dok ga muče i siluju u podrumu jedne prodavnice policajac i njegov potrčko (karma ipak nađe put) i odatle ga izbavlja Buč, kojem on kasnije oprašta zbog neispunjenog dogovora.

Bitna činjenica za pitanje moralnih stavova Tarantinovih miljenika je i preobražaj Džulsa i moralno shvatanje odlomka iz Biblije, koji on citira kada pokazuje svoju nadmoć nad nekim, najčešće sa pištoljem u ruci. „The path of the righteous man is beset on all sides by the inequities of the selfish and the tyranny of evil men. Blessed is he, who, in the name of charity and good will, shepherds the weak through the valley of darkness, for he is truly his brother’s keeper and the finder of lost children. And I will strike down upon thee with great vengeance and furious anger those who would attempt to poison and destroy My brothers. And you will know My name is the Lord when I lay My vengeance upon thee.”[11] Ovaj citat je on izgovarao najčešće, jer mu zvuči dobro (kako kaže), međutim, nakon situacije kada Vinsenta i njega promaši šest metaka sa vrlo male blizine odakle je pucano na njih, on doživljava preobražaj i ovaj citat koji kasnije izgovara u restoranu tokom pljačke Hani Bani/Jolande (Amanda Plummer) i Pampkina/Ringa (Tim Roth) za njega znači novi moralni kodeks. On dodaje još jednu rečenicu u ovaj citat, a to je: “The truth is you’re the weak. And I’m the tyranny of evil men. But I’m tryin’, Ringo. I’m tryin’ real hard to be the shepherd.” On jasno daje do znanja kako je njegovo shvatanje čuda (šest metaka koji su ga promašili) uspio da opravda kroz preobražaj svog lika iz mafijaša u običnog čovjeka koji će pokušati da pomogne drugom čovjeku u nevolji, pa makar to bila i pljačka koja je pošla naopako.

Nastaviću sa istraživanjem fenomena morala kroz još neke od filmova Kventina Tarantina, ali želim da naglasim da sam ovom radu pristupila sa filozofske tačke gledišta i da sam kroz literaturu koju sam koristila, istražila i istočnjačku filozofiju kroz filmove Tarantina, kao i teze zapadnjačkih filozofa koje se provlače kroz likove i dijaloge njegovih filmova. Pitanje morala i pojam nasilja su mi najupečatljivije ukazale na autorski rukopis ovog reditelja, zato sam se i odlučila malo drugačijem pristupu umjetnosti pokretnih slika, ali kroz filozofiju i etiku.

Nego, da nastavimo.

Sledeći film o kojem ću da istražujem, ne samo da je prepun etičkih vrlina, takođe je prepun i etičke osvete (koja je sama bit ove priče). Kroz sledećih par paragrafa, dotaći ću se i te teme.

Film Ubiti Bila nastao je iz karaktera The Bride (Beatrix Kiddo) koji su tokom snimanja Petparačke priče udruženim snagama napisali Kventin Tarantino i Uma Turman. Film, iz ove priče, tek je izašao pred oči filmofila 9 godina, to jest’ drugi dio filma, 10 godina kasnije.

U uvodnim scenama ovog filma, Beatriks Kidou (Uma Thurman) je u bolnici i svakom gledaocu izaziva sažaljenje kada shvati zašto se ona nalazi tamo i kako se ophode prema njoj. Međutim, vrlo brzo vidimo Beatriks koja je u nevjerovatnom borilačkom okršaju sa Vernitom Grin (Vivica A. Fox). Beatriks je došla da naplati dugove i osveti se D.I.V.A.S[12] klanu i njihovom vođi – Bilu (David Carradine) koji su pokušali da je ubiju, a ujedno i ubili njene prijatelje i vjerenika tokom njihove bračne ceremonije.

Scena borbe sa Vernitom, otkriva nam moralnu stranu Beatriks. Ova dva lika se bore u dnevnoj sobi Vernite do trenutka kada ulazi u kuću Vernitina kćerka, koja je upravo došla iz škole, i njih dvije naglo prekidaju borbu i upuštaju se u razgovor sa Niki (Ambrosia Kelely). Mala Niki odlazi u svoju sobu, a njih dvije započinju razgovor. Beatriks jasno daje do znanja Verniti da je neće ubiti dok je njena kćerka tu. To se kosi sa njenim etičkim kodeksom i ona je svjesna situacije u kojoj se nalazi i u kojoj je bila do malo prije, ali ipak postupa po moralnim načelima jednog ljudskog bića. Ubrzo nakon toga, Vernita pokušava da upuca Beatriks koja joj uzvraća i Vernita biva ubijena od njenog noža. Sve se to desilo pred očima Niki, kojoj Beatrkis objašnjava da ona nije željela da se tako nešto desi, međutim, ona će je čekati kada Niki dovoljno odraste i poželi osvetu. Ovo je još jedan primjer moralnosti ovog lika koji daje obećanje maloj djevojčici i govori joj da ona ima pravo na osvetu, isto tako etički ispravnu kao što je osveta Beatriks.

Jedan od sledećih primjera etičkog koda je i kod Bila. Iako je Bil vođa plaćenih ubica i iako je i sam ubica (po zanimanju), u njemu postoji i određena doza morala koja ga, bez obzira na loše stvari koje sačinjavaju njegov život, čini čovjekom. U trenutku dok se Beatriks i dalje nalazi u bolnici i dok je u komi, jedna od članova klana – El (Daryl Hannah), pokušava da je otruje. Bil je poziva i prekida u namjerenom činu.

Bil: „Y’all beat the hell out of that woman, but you didn’t kill her. And I put a bullet in her head, but her heart just kept on beatin’. Now, you saw that yourself with your own beautiful blue eye, did you not? We’ve done a lot of things to this lady. And if she ever wakes up, we’ll do a whole lot more. But one thing we won’t do is sneak into her room in the night like a filthy rat and kill her in her sleep. And the reason we won’t do that thing is because… that thing would lower us. Don’t you agree, Miss Driver?”[13]

Ovim riječima on potvrđuje zašto je pravi vođa. Bez obzira na prošlost njegovu i Beatriks, kao i situacija u koju ju je doveo i da neće stati dok je ne ubije, on pokazuje svoje etičke vrline. Takođe, njegovo isticanje niskosti tog čina tj. ubijanje neprijatelja u snu, asocira i na samurajski kod – bušido. Po ovom kodu, neprijatelj se u borbi poštuje i veliča se smrt u otvorenom sukobu. Svi ostali načini da se neprijatelj porazi dok je u nesvjesnom stanju ili koji su drugačiji od otvorene, časne borbe, se kose sa bušidom i protivnika koji pokušava da izađe kao pobjednik, čine osramoćenim i nedostojnim zvanja ‘ratnik‘. On dokazuje koliko Tarantino ima istančan osjećaj za sve detalje, pa makar to bili i oni koji se nalaze duboko u psihi, kao i što potvrđuje Tarantinovu predanost kao autora da na najbolji mogući način osmisli, ‘napravi’ i oživi svoje likove iz filmova.

U drugom dijelu ovog filmskog ostvarenja, postojanje i nepostojanje etike, kroz junake ovog filma, je takođe jako dobro prikazano. U ovom dijelu ću pisati o etici osvete i kako karma uvijek pronađe put. A to je i dalje pitanje i poznavanje morala u Tarantinovim filmovima.

Beatriks je krenula na svoj put osvete, jer zaslužuje da se osveti zbog situacije u koju su je postavili članovi DIVAS odreda.

Tarantino kroz pojam etičke osvete primjenjuje Danteov contrapasso[14]. Kroz osvete Beatriks prema članovima odreda primjenjuje se ova metoda.

Vernita Grin, koja je važila za člana koji je najspretniji u borbi sa noževima, biva ubijena od Beatriksinog noža. O-Ren (Lucy Liu), kojoj su specijalnost samurajski mačevi, takođe biva ubijena od Beatriksinog mača. Bad (Michael Madsen), koji živi kao teksaški pustinjak u kamp prikolici u preriji, umire od ujeda zmije – crne mambe (crna mamba je takođe nadimak Beatriks Kidou), iako Beatriks nije zaslužna za njegovu smrt. El Drajver, koja nije uviđala dobrodušnost svog učitelja Pai Meja (Chia-Hui Liu) i koji joj je zbog njene neodanosti izvadio oko, ostaje u životu, ali Beatriks joj vadi i drugo oko. I na kraju, Bil, koji umire kada mu srce prepukne u tehnici ‘trik dlanom u pet koraka‘ koju je Beatriks usavršila kod učitelja Pai Meja. Isto jedna simbolika, doduše bukvalnog, slamanja srca.

Još jedan Tarantinov film Đangova osveta, kao što sami naslov filma kaže, bavi se pitanjem osvete, i ostavlja gledaocima da procjene da li je ta osveta etički ispravna i ako jeste, da li postoje određene granice u kojima joj je dozvoljeno da se kreće.

Priča prati glavnog junaka, Đanga (Jamie Foxx), koji kao oslobođen rob odlazi u potragu za svojom suprugom. Sličan kao i motiv iz filma Ubiti Bila, cilj mu je i da se osveti zbog nepravde koja je nanijeta njemu i njegovoj supruzi. Gledaoci odobravaju njegovu osvetu, uživaju čak gledajući scene dok se on sveti ’bijelom čovjeku’. Jedna od brutalnih scena nasilja je i kada Đango ugleda jednog od farmera kako bičuje zavezanu robinju i kamera koja se kreće od farmera ka Đangu iz donjeg rakursa u total planu, prati Đangove pokrete dok puca, vrlo brzo, u farmera; kamera prelazi brzo na prozor, koji se nalazi na kući pored kao i na lice jednog od drugih farmera u srednjem planu. Nakon što je pucao u njega, Đango izgovara: „I like the way you die, boy.“, što samo podiže nivo adrenalina u krvi gledalaca, koji sa nestrpljenjem čekaju brutalne scene Đangove osvete.

To su odlike vestern filmova, koje su najčešće primjenjivane tokom scena okršaja. U ovoj sceni, odabrani pokret kamere kao i muzika koja je prati samo su upotpunili doživljaj kod gledalaca i pomogli da opravdaju Đangove postupke prema pomenutoj dvojici likova.

Po završetku filma ostaje osjećaj određene doze ponosa na jednog tako napisanog karaktera koji je oživio uz maestralno autorstvo Kventina Tarantina. Etička osveta jeste ispravna. Njegov ponos, dostojanstvo i život prije svega, i njegov kao i njegov supruge, su bili ugroženi, sputani i okaljani previše puta. On je zaslužio svoju osvetu. Zato je njegova osveta legitimna po svim principima ljudskosti.

Ropstvo je bilo romantizovano kroz holivudske filmove, gdje su se vrlo često dešavale situacije da se određeni čovjek zaljubi u svoju robinju, ili obratno, određena gospođa kuće, da se zaljubi u roba. Tarantino nam je kroz ovaj film jasno pokazao šta je ropstvo bilo (nažalost i dalje je negdje) u Americi i kroz kakve su svakodnevne užase prolazili robovi koji su kupljeni i preprodavani na raznim farmama, plantažama…

Kroz ovaj dio mog istraživanja autorskog rukopisa Kventina Tarantina, originalnost ovog režisera nad drugim režiserima se ogleda u njegovoj nevjerovatnoj moći kao scenariste, kao i fantastičnim primjerima dobre režije. Njegov autorski rukopis kroz sva njegova filmska djela su definitivno kompleksni likovi, koji kao da su izvučeni iz realnosti. Ni jedan njegov junak, anti-junak nema dozu nerealnosti ili nekompatibilnosti sa nekom, bilo kakvom, osobom iz realnog svijeta. To se najbolje primjećuje kroz etički kod njegovih likova. Iz tog razloga sam, kroz ovaj dio mog pisanog rada, opisala i objasnila, nadam se dobro, kroz specifične scene iz određenih filmova Kventina Tarantina pitanje morala, jer smatram da ono što jednog čovjeka čini zaista pravim i osobom od krvi i mesa – kao što smo svi gledaoci njegovih filmova – jeste moral i moć rasuđivanja krucijalnih dobrih i loših osobina kod ljudi.

Je li neko čuo pucnjavu?

Poznato je da svi filmovi Kventina Tarantina obiluju nasiljem. S druge strane, svako nasilje u njegovim filmovima ima svoju priču i ni jedno nasilje nije tu zbog nasilja. Počeću redom sa nekim primjerima:

Ulični psi je film o nasilju, ali nasilju iz lične prirode.

Njihovo nasilje je opravdano, jer priča govori o grupi kriminalaca i trenucima kada oni pribjegavaju nasilju. To je kada su na određenom zadatku koji uključuje i pucnjavu, i uzimanje taoca, i rušenje bilo kakve prepreke kada je njihov takav posao u pitanju.

Nasilna scena dok Gospodin Plavušan muči policajca kojeg je uzeo kao taoca je scena koja je najmučnija gledaocima tokom cijelog filma. Gospodin Plavušan, dok pleše kroz prostoriju uz pjesmu Stuck in the middle with you[15], nevjerovatnom glumom je uspio da natjera većinu gledalaca da sakriju svoj pogled dok kida uvo zavezanom policajcu. Kamera je pomjerena u trenutku kada on poteže sječivom ka njegovoj glavi, ali razlog zbog čega je ta scena toliko brutalna je zato što scena traje u realnom vremenu. To nije, kao u većini filmova, kada se scene skraćuju i traju po par minuta, koje bi u realnosti trajale nekih pola sata. Tarantino je uspio ovu scenu još ličnije da približi gledaocima sa kamerom koja se vrti (što je takođe još jedan od prepoznatljivih detalja svakog Tarantinovog filma) i prati muziku, kao i samo realno vrijeme dešavanja ove scene.

Prava ljubav i Prirodno rođene ubice su filmovi o nasilju, odnosno nasilju iz ljubavi i iskupljenju.

Oba filma govore o dvoje mladih ljudi koji uz pomoć nasilja pronalaze put do istinske sreće i ljubavi jedno prema drugom.

U filmu Prirodno rođene ubice Miki (Woody Harrelson) i Melori (Juliette Lewis) koji odrastajući u porodicama gdje su bili zlostavljani, upoznavajući jedno drugo počinju zajedno da ubijaju i postaju kriminalci koje su voljeli mas-mediji. Oni su nasilju pristupili kako bi opravdali i dokazali svoju ljubav.

Dok u filmu Prava ljubav, Klarens (Christian Slater) upoznaje prostituku Alabamu (Patricia Arquette), ubija njenog šefa da bi je oslobodio u potpunosti tog posla i greškom uzima torbu sa kokainom umjesto njene torbe sa stvarima. I od tog djela njih dvoje odlučuju da prodaju taj kokain u Holivudu i kreće njihovo putovanje sa brutalnim scenama nasilja koje oni, za razliku od prethodnog para, ne pokreću namjerno već da bi održali ljubav jedno prema drugom i da bi napokon počeli život zajedno bez ružne prošlosti.

– Filmovi Ubiti Bila: Vol. 1. i Ubiti Bila: Vol. 2. govore o nasilju zbog osvete.

Beatriks Kidou kreće u osvetnički pohod na odred DIVAS i njihovog, i njenog nekadašnjeg vođu, Bila. Kada je saznala da je u drugom stanju, odlučila je da prekine sa životom plaćenog ubice i da stvori novu budućnost za svoje dijete. Bilu se to nije dopalo i on kreće u potragu za njom i pronalazi je u kapeli gdje je ceromonija njenog vjenčanja. Tokom ceremonije ubijaju njenog budućeg muža i sve njene prijatelje. Beatriks biva u komi 4 godine i kada se napokon probudila kreće u svoju osvetu.

Ovaj film je prepun scena nasilja. U filmu gledalac može da vidi nasilje u vidu borilačkih vještina hladnim oružjem, zatim nasilje u vidu drevnih istočnjačkih borilačkih vještina, najčešće sa samurajskim mačevima, kao i nasilje koje je prepoznatljivo za kauboje i za vestern filmove, a to je uz pomoć vatrenog oružja.

Otporan na smrt govori o nasilju radi zadovoljenja seksualnih potreba.

Francuski filozof Gilles Deleuze u svojoj knjizi Mazohizam (1989)[16] govori da je susret nasilja i seksualnosti u jednakoj mjeri povezan i sa sadizmom – stanjem u kojem dominira želja da se nekom nanese bol, i sa mazohizmom – stanjem gdje dominira želja da se bude ponižen i da se osjeti bol.

Film prati dvije priče u razmaku od po skoro godinu dana, u kojima su glavni likovi grupa od 4 djevojke i kaskaderu koji ih prati. Kaskader Majk (Kurt Russell), glavni lik ove priče, kao voajer prati prvu grupu od 4 djevojke, fotografišući ih i prateći ih. Tokom radio emisije koju vodi jedna od ovih djevojaka, Džangl Džulija (Sydney Tamlia Poitier), postavlja zadatak svojim slušaocima, a to je da po njenom opisu trebaju da priđu određenoj djevojci Baterflaj i da joj izrecituju sledeće stihove:

“The woods are lovely, dark, and deep,
But I have promises to keep,
And miles to go before I sleep,
And miles to go before I sleep.”[17]

Osoba koja ove stihove izrecituje toj djevojci koju zna jedino po opisu radio voditeljke, dobija lap-dance[18]. Djevojka koja je u ovoj situaciji Baterflaj, je prijateljica Džulijina – Arlin (Vanessa Ferlito). Majk je bio jedan od slušalaca radija i on recituje ove stihove njoj. Kao zasluženu nagradu on je dobio lap-dance, a ta scena u filmu je je urađena u realnom vremenskom periodu (kao scena iz Uličnih pasa kada Gospodin Plavušan kida uvo policajcu). Nakon ovoga, njihovi putevi se razilaze i četiri djevojke nastavljaju svoj put. Majk, kao kaskader, ima automobil koji je otporan na udare i on svoj automobil doživljava kao ekstenziju svog tijela koje ubija. U žrtve nemilosrdno udara svojim automobilom i scene koje prikazuju kidanje noge Džangl Džulije, koja pada na cestu; lice Arlin koja – tačno pred trenutak kada će joj dio automobila poletjeti preko glave – zatvara oči. Druge dvije djevojke isto na brutalan način stradaju. Ovaj prizor je ponovljen 4 puta. Iz 4 ugla gledaoci mogu da vide nevjerovatno nasilne scene u kojima se mašina bukvalno spaja sa ljudskim tijelom.

Kaskader Majk ovaj vid nasilja doživljava kao određeni seksualni stimulans i mučeći druge (sadizam) i sam sebe izlaže riziku da nastrada u direktno sudaru dva automobila (mazohizam).

U drugom dijelu filma, on upoznaje drugu grupu od 4 djevojke, međutim ovdje se strane mijenjaju i on u svom zanosu prelazi granicu i biva plijen ovih djevojaka koje žele da mu vrate nasiljem, jer je on pokušao da izazove sudar i ovaj put. Takođe, činjenica koju Majk nije znao je i ta da jedna od djevojaka je kaskader (Zoe Bell) kao i on i da je njena granica za strah daleko dalje nego drugim prosječnim djevojkama.

– Film Prokletnici prikazuje nasilje iz osvete, kao i nasilje iz ličnog zadovoljstva.

U ovom filmu radnja je smještena između 1940. i 1944. godine, tj. u vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata. Film je zanimljiv zato što nema glavnog junaka, već je podijeljen na nekolike priče koje su sledeće: iz ugla Šošane (Mélanie Laurent), djevojke iz jevrejske porodice koja uspjeva da pobjegne od egzekutora koji ubija njenu porodicu i nastavlja život kao vlasnica bioskopa u Francuskoj, planirajući osvetu njemačkim vojnicima; iz ugla grupe muškaraca koji se nazivaju Inglourious Basterds koji su američki jevreji i koji su, takođe u Francuskoj, na zadatku da zarobljavaju i skalpiraju njemačke vojnike. Takođe, priča o njemačkom vojniku Landi (Christoph Waltz) koji je glavni negativni lik ovog filma, ali koji je definitivno zajednički sadržalac za obje ove priče.

Nasilje koje počinjava Šošana, postavljajući požar u svom bioskopu dok je unutra njemačka vojska sa sve njemačkom vojnom elitom, uključujući i Hitlera, je nasilje iz lične osvete i koje je, u suštini, etička osveta.

Nasilje koje počinjava 8 muškaraca iz odreda Inglourious Basterds je takođe nasilje iz osvete, ali razlikuje se od Šošaninog jer nije na ličnom nivou, jer oni su ipak vojnici koji su u ratu kao i suparnička strana i kojima je ovakav vid nasilja i jedna vrsta zadatka.

Nasilje koje vezujem za Landu je nasilje i iz ličnog zadovoljstva, kao i nasilje koje počinjava jer je to dio njegovog zadatka kao vojnika.

Đango je film koji govori o nasilju iz osvete.

Na jednom od putovanja kroz Teksas, dr King Šulc (Christoph Waltz) njemački zubar i lovac na ucijenjene glave, zaustavlja povorku robova, gdje otkupljuje jednog od robova, Đanga, usput ubijajući robovlasnike. Njih dvojica zajedno nastavljaju svoje putovanje. Đango postaje partner dr Šulcu u poslu koji obavlja. I počinju scene nasilja koje se dešavaju zbog poslovnog zadatka (dr Šulca) kao i zbog lične osvete i ličnog zadovoljstva skoro oslobođenog roba (Đanga).

Nastavljaju putovanje do ogromne plantaže, poznatije kao Candyland, čiji je vlasnik ozloglašeni Kelvin Kendi (Leonardo DiCaprio), u potrazi za suprugom Đanga koja je otkupljena od strane ovog robovlasnika. Stigavši na plantažu, Đango biva užasnut zbog velikog broja robova koji se tu nalaze kao i zbog činjenice da ih muče, bičuju i zatvaraju u određene užarene kutije na suncu bez vode i hrane. U ovom djelu filma dolazi do velikog broja okršaja dr Šulca i Đanga sa farmerima i radnicima robovlasnika Kelvina.

Pucnjava koja traje i do par minuta neprestano, gdje veliki broj ljudi umire, brutalne scene kada psi krvoločno rastržu jednog od robova, kao i završna scena ogromne eksplozije gdje strada Candyland.

Nasilje u drugoj polovini filma je etička osveta Đanga kao čovjeka kojem je oduzeta sloboda; kao čovjeka kojeg su odvojili od njegove porodice; kao čovjeka kojeg su mučili, jednostavno, kao čovjeka koji je bio lišen osnovnih ljudskih prava i koji je bio tretiran kao životinja.

Još jedna bitna nit autorskog rukopisa je i situacija koja je dio nasilja, a provlači se kroz većinu filmova Kventina Tarantina je i mexican standoff, koji označava situaciju u kojoj se veći broj ljudi nađe na istom prostoru i jedni u druge drže upereno vatreno oružje. Prvi put ova situacija je bila u filmu Ulični psi i to u dvije varijante. Prva je kada su dvije osobe u pitanju, u filmu su Gospodin Bijeli i Gospodin Ružičasti, koji drže svoje pištolje uperene jedan u drugog, a druga je kada Gospodin Bijeli, Edi Kabot (Chris Penn) i njegov otac Džo Kabot (Lawrence Tierney) tokom svađe oko toga da li je Gospodina Narandžasti ’krtica’ i da li je Gospodin Plavušan izdao njih, drže na nišanu jedni druge i ova situacija se završava fatalno po sve.

Ova situacija se javlja još i u filmu Petparačke priče kada u restoranu koji žele da opljačkaju Jolanda i Ringo, dolazi do situacije kada njih dvoje sa još Vinsentom i Džulsom bivaju jedni drugima na nišanu.

Sledeći primjer mexican standoff-a je i u filmu Prava ljubav, za koji je Tarantino pisao scenario. Scena iz ovog filma u kojoj se likovi nalaze u standoff-u je momenat prilikom kojeg se obavlja primopredaja kokaina i novca. Veliki broj ljudi je na nišanu druge velike grupe ljudi, i ova scena se završava fatalno po sve likove, izuzev Klarensa i Alabame.

Još jedan primjer mexican standoff-a je i u filmu Prokletnici kada tokom proslave u taverni, njemački vojnici igraju igru sa kartama i jedan od njih naručuje piće, međutim ne pokazuje broj pića u maniru Njemaca i dolazi do sukoba između Hikoksa (Michael Fassbender) i Helstroma (August Diehl). Oni drže uperene pištolje jedan u drugog, skrivene ispod stola.

Mexican standoff u filmovima (od gornjeg prema donjem): Ulični psi, Petparačke priče, Prokletnici

 

Mexican standoff u filmu Prava ljubav

NASILJE (velikim slovima) u filmovima Kventina Tarantina je nešto na šta ćemo kao gledaoci naići više puta u toku jednog gledanja bilo kojeg njegovog filma. Nasilje jeste sastavni dio svake njegove priče i ono u velikoj mjeri služi kao vezivno tkivo naracije. Ono je jedno od osnovnih obilježja prepoznavanja Tarantinovog filmskog jezika. I kada kažemo ’Tarantino’, niko neće pomisliti na holivudski happy end, već na haotične i stihijske scene nasilja prepune pucnjave, eksplozija i jauka.

Vizuelni identitet Tarantinovog filmskog rukopisa

Vizuelni izraz kao veoma bitan element filmskog rukopisa, ovog Autora čini svojstvenim i originalnim u modernoj kinematografiji. Tarantino je uveliko poznat publici po karakterističnim sredstvima vizuelnog izražavanja koje provlači kroz većinu svojih filmova, a sada ću pokušati da ih identifikujem i objasnim neke od njih kroz određene scene iz odabranih filmova.

Kada je ovaj autor u pitanju, prva stvar na koju pomislim – a tiče se njegovog vizuelnog identiteta – zasigurno je kamera iz donjeg rakursa. Prvi put u svom debitantskom filmu, Tarantino je susreo i počeo da navikava publiku na ovaj način snimanja koji je još nazvan i trunk shot[19]. Scena u filmu Ulični psi koja je snimljena iz donjeg rakursa kamere, iz gepeka automobila je kada Gospodin Plavušan, Gospodin Bijeli i Gospodin Ružičasti otvaraju gepek i smiju se policajcu Marvinu Nešu (Kirk Baltz) koji se tu nalazi kao njihov taoc nakon pljačke.

U Petparačkim pričama izdvojila se scena kao posebno prepoznatljiva za ovaj film: Džuls i Vinsent otvaraju gepek svog automobila, uzimaju oružje, pa nastavljaju put do stana 4 mladića koji nisu obavili posao koji im je bio zadat od strane njihovog šefa.

Primjer kamere iz donjeg rakursa, pogotovo za scene koji je usnimljen iz gepeka automobila je i u filmu Džeki Braun kada Ordel (Samuel L. Jackson) naređuje Bemontu (Chris Tucker) da se sakrije u gepek automobila sa puškom kako bi mu ’čuvao leđa’ dok on obavlja određeni posao u Kineskoj četvrti. Obrnuti postupak načina snmanja je i drugačiji ugao trunk shota to jest’ vidimo Bemonta kako leži u gepeku sa puškom u rukama.

U filmu Ubiti Bila, jedan od primjera kamere iz donjeg rakursa je i kada Beatriks otvara gepek u kojem se nalazi Sofi Fatal (Julie Dreyfus) i kojoj prijeti da joj mora reći određene informacije koje želi da sazna, jer će u suprotnom svaki put kada dobije negativni odgovor od Sofi, otkinuti joj jedan dio njenog tijela.

Otporan na smrt se razlikuje od ostalih primjera jer se i u ovom slučaju kamera nalazi u automobilu ali ne u gepeku nego ispod haube, kada Zoi (Zoe Bell) i Kim (Tracie Thoms) podižu haubu automobila da bi se uvjerile u njegove mehaničke mogućnosti, to jest’ u mogućnosti motora tog automobila.

Ovi primjeri su prepoznatljive scene iz donjeg rakursa ali koje su snimane iz automobila, to jest’ njihovih prtljažnika. Tarantino u svim svojim filmovima se koristi vrlo često ovim vizuelnim izražajnim sredstvom, ali kameru smješta u različite tačke gledanja koristeći isti donji rakurs. Na primjer, scene kada je kamera smještena iz ugla osobe koja je onesvešćena ili usmrćena ka ljudima koji su se skupili oko nje. Ovaj ugao snimanja, generalno, Tarantino koristi kroz sve svoje filmove u većoj mjeri i kamera iz donjeg rakursa je postala njegov trademark.

Bitno je da spomenem i da scene u kojima se koristi kamera u donjem rakursu, predstavljaju likove koji se nađu u tom kadru nadmoćnijim i superiornijim nad likovima ili situacijom u kojoj se nalaze u tom datom trenutku.

Jedna od stvari zbog kojeg volim Tarantina su i njegove scene koje se dešavaju u realnom vremenskom periodu (izjednačavanje filmskog i afilmskog vremena) kao i scene kada je gledaocima ’dopušteno’ da prate određene likove iz njegovih filmova bez cutova, editovanja i prekida takođe u realnom vremenskom periodu.

Jedan od primjera je i kada Gospodin Plavušan muči zarobljenog policajca u filmu Ulični psi i ovim postupkom ova scena na gledaoce djeluje još brutalnije i užasavajuće. Primjer kada gledaoci mogu da provedu realno vrijeme sa svojim junakom je i scena iz filma Petparačke priče kada gledaoci ostaju sami par minuta tokom razgovora Džulsa i Vinsenta u hodniku ispred Bretovog (Frank Whaley) stana.

Poznato je da je Tarantino bio pod uticajem velikog broja vestern filmova, kao i kung-fu filmova. On kroz svoje filmove vrlo često koristi i pokret kamere koji je prepoznatljiv za ove filmove, najčešće kada se dešavaju scene borbe, oružanih okršaja itd. To je pokret kamere koji iz normalnog ugla total plana, vrlo brzo pređe na krupni plan (zum-in) gdje je samo glava određenog lika u kadru ili na detalj (oči).

Svi filmovi Kventina Tarantina imaju ili kostimografiju ili određene scene u crnoj i bijeloj boji.

Na primjer, odjela bande iz filma Ulični psi, Mija Valas je obučena u crni sako i pantalone i bijelu košulju, u filmu Petparačke priče, Vinsent i Džuls su takođe u odjelima, Džeki Braun kupuje u butku, gdje treba da izvrši primo-predaju novca, crno-bijeli komplet pantalone i sako. El iz filma Ubiti Bila je takođe u istoj odjevnoj kombinaciji, dok su klanovi DIVAS kao i japanski borilački odred O-Ren Crazy 88, isto u crno-bijelim odjevnim kombinacijama odjela i cnih majici i pantalona.

S druge strane, ako mu neki likovi nisu u toj odjevnoj kombinaciji, onda će jedna od scena u kojima se oni pojavljuju biti u crno-bijeloj boji. Uvodna scena filma kada Beatriks u Ubiti Bila vozi automobil kao i scene priprema njenog vjenčanja su crno bijele. Određene scene iz filma Prava ljubav su isto u crno bijelom maniru. I scene iz filma Otporan na smrt, tačnije scene iz druge polovine filma kada Majk upoznaje drugu grupu djevojaka koje odlučuje da prati su u ovim bojama.

Pisala sam o scenama iz donjeg rakursa koje dominiraju u filmovima ovog Autora. S druge strane, scene iz gornjeg rakursa su takođe jedno od sredstava Tarantinovog vizuelnog izražavanja. One ne dominiraju u tolikom broju kao trunk shot scene, ali su u jednakoj mjeri prepoznatljive kao dio njegovog autorskog rukopisa.

Primjer rakursa iz gornje perspektive je i u filmu Džeki Braun kada Džeki sakriva novac u torbu, dok se nalazi u toaletu aviona u kojem radi kao stjuardesa.

Veliki broj primjera primjene ovakvog vizuelnog izražajnog sredstva je i u filmu Ubiti Bila. Neki od primjera su sledeći:

  • prepoznatljiva scena borbe u restoranu, tokom okršaja Beatriks i Crazy 88 klana, kada je okružena velikim brojem boraca iz ovog odreda;
  • scena u drugom djelu ovog filma kada Bad sjedi u svojoj kamp kućici i pregleda novac koji mu je El Drajver donijela da bi kupila samurajski mač koji on posjeduje;
  • scena Beatriks koja leži i plače u kupatilu na samom kraju drugog djela filma kada se nalazi u motelu sa svojom ćerkom, takođe je snimljena iz gornjeg rakursa.

Tarantino kroz svoje filmove odaje hommage filmova uz koje je odrastao i uz koje je ’pekao svoj zanat’ a to su filmovi ’70-ih godina. Kroz filtere kroz koje snima filmove, specifičnim kamerama, on simulira snimke filmova iz ’70-ih. Jedan od najboljih primjera za ovo sredstvo vizelnog izražavanja je fotografija filma Otporan na smrt gdje su određene sekvence filma isprekidane ili se naglo prekidaju kao da je traka na kojoj su snimljeni oštećena. Boja u filmu kao i ’pucketanje’ trake tokom filma su, takođe, simulacije vizuelnog identiteta filmova ’70-ih. Bitno je još da spomenem i font koji Tarantino koristi u ovom filmu koji je svojstven tadašnjim filmovima.

Za kraj ovog djela o vizuelnom identitetu Tarantinovog rukopisa ostaviću par paragrafa primjera o scenama ženskih stopala u Tarantinovim filmovima.

Poznato je da Kventin Tarantino kroz svoje filmove prikazuje scene koje, kao gledaoci, možemo da vezujemo za foot fetish[20]. Ženska stopala u svakom njegovom filmu imaju svoj određeni momenat kada dominiraju u krupnom planu u kadru.

Uma Turman igra glavne ženske uloge u filmovima Petparačke priče i Ubiti Bila. Oba filma su prepuna scena u kojima su u prvom planu stopala ove glumice. Scene u Petparačkim pričama u kojima ona dolazi odjevena za izlazak ali i bosa, pred Vinsenta sa kojim odlazi na večeru. Takođe kultna scena u kojoj njih dvoje plešu u restoranu Jack Rabbit Slim vidimo Mijina bosa stopala.

Drugo ostvarenje u kojem ona tumači glavnu žensku ulogu je i dva dijela filma Ubiti Bila. I u ovom filmu dominiraju njena gola stopala, pogotovo u prepoznatljivoj sceni kada se budi iz kome i nespretno pokušava da hoda do parkinga. Ulazi u automobil na zadnje sjedište i pokušava da pokrene svoje nožne prste, kako bi onda kasnije uspjela da pomjeri i noge. Veliki broj scena u ovom filmu prikazuju njena stopala

Motiv ženskih stopala možemo da vidimo i u filmu Otporan na smrt, koja se najčeće nalaze podginuta na prozor automobila.

Svoj vizuelni identitet Tarantino gradi kao onaj dječak kojeg sam spomenula na početku ove priče o autorskom rukopisu. Motivi vestern filmova, kamera filmova ’70-ih godina, scene borbe iz kung-fu filmova kao i šund filmova B i C produkcije, kojem on kroz svoje filmove daje sasvim novi oblik i sasvim novu definiciju, zajedno upotpunjuju originalni vizuelni izraz ovog Autora. I ne postoji ni jedna osoba koja, kada počne samo uvodna špica, bilo kojeg njegovog filma, neće odmah znati o kojem je reditelju riječ. Muzički odabir, font kojim uvodi u film, kao i sama vintage atmosfera pruža gledaocima da kroz ukuse starih, dobrih filmova i njihovih motiva, osjete novi ukus još zanimljiviji i kompleksniji kroz filmove Kventina Tarantina.

Zaključak

Istraživajući i analizirajući autorski rukopis u filmskom opusu Kventina Tarantina, saznala sam i naučila, kao i utvrdila svoj početni cilj istraživanja, a to je – šta je to što čini njegove filmove tako značajnim za svijet kinematografije. Gledajući njegove filmove, naučila sam da, sada i već neke druge filmove drugih autora, gledam kroz drugačiju prizmu.

Autorski rukopis ovog autora je značajan za kinematografiju, jer on nije samo reditelj svojih filmova, on piše scenarija i producira filmove i to ga kao autora čini zrelijim i potpunijim. Kroz svoje filmove, kao i kroz prepoznatljive motive koje provlači kroz njih, on postavlja određene standarde u savremenom filmu. On gradi novi univerzum, osobeno Tarantinovski, i svoje filmove čini prepoznatljivim široj publici.

Stilski pečat Tarantina zbog kojeg ne može da bude na ljestvici sa ostalim rediteljima, nego je ljestvica za sebe (što je i odlika svih velikih reditelja) su i lucidni dijalozi između likova u njegovim filmovima, nelinearna naracija (Petparačke priče, Ubiti Bila), veliki uticaj filmova B i C produkcije iz ’70-ih godina prethodnog stoljeća, kojima kroz svoja djela pridaje na svojstven način hommage (što se posebno odnosi na soundtrack i pokrete kamere), kao i specifičan odabir glumaca (određeni isti glumci koji se pojavljuju u više njegovih filmova, kao i glumci koje je otkrio široj publici).

Istraživajući o moralu i nasilju koji su upotpunjeni vizuelnim identitetom Autora koji na specifičan način kroz pokretne slike koje se mijenjaju, otvara vrata gledaocima, sasvim lagano od svog svijeta i koji kasnije, što mogu da potvrdim iz ličnog iskustva, jurišaju kako bi što prije zašli u nevjerovatnu vizuelnu formu ovog reditelja, utvrdila sam sopstveni razlog odabira baš ovog reditelja.

Tarantino, kroz svoje filmove – podražavajući postojeću – stvara novu realnost pristupačnu publici i kroz nju otvara nova svijetla i nove dimenzije već postojećih motiva, scena, pokreta kamere iz davno zaboravljenih filmova, koji zajedno čine originalan autorski rukopis.

PULP se potkrada kroz otpatke svih vrsta i može da se svidi samo određenom čitaocu ili gledaocu. Ono što je dobro kod PULP-a jeste to što je potpuno imun na kritiku. Najviše sam voleo da gledam ’off’ filmove iz ’sedamdesetih’ jer sam u njima uvek pronalazio pokoji dijamant izvađen iz kante za đubre. Novi PULP nije ništa drugo do reciklirani mit. Na nama je samo da ga pronađemo.”
Quentin Tarantino

Popis literature i izvora:

  1. Deleuze, Gilles – Masochism (pdf.) http://www.gestures.org/eroticism/Deleuze_Masochism.pdf (preuzeto 02.10.2013)
  1. Greene, Richard / Mohammad, K. Silem (2010) Quentin Tarantino i filozofija. Naklada Jesenski i Turk. Zagreb.
  2. http://brokeblackbeautiful.wordpress.com/2012/12/31/i-like-the-way-you-die-boy-the-django-unchained-review/
  3. http://en.wikipedia.org/wiki/Blaxploitation (preuzeto 30.08.2013.)
  4. http://en.wikiquote.org/wiki/Reservoir_Dogs (preuzeto 05.09.2013.)
  5. http://oald8.oxfordlearnersdictionaries.com/ (preuzeto 02.10.2013)
  1. http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9F%D0%BE%D0%B4%D0%BE%D1%84%D0%B8%D0%BB%D0%B8%D1%98%D0%B0 (preuzeto 01.10.2013)
  2. http://tvtropes.org/pmwiki/pmwiki.php/Creator/QuentinTarantino?from=Main.QuentinTarantino
  3. http://tvtropes.org/pmwiki/pmwiki.php/ShoutOut/QuentinTarantino
  4. http://tvtropes.org/pmwiki/pmwiki.php/AwesomeMusic/QuentinTarantino
  5. http://vtsbj.hr/images/uploads/nasilje.pdf (preuzeto 01.10.2013)
  1. http://www.bastinaobjave.com/ahlak-322/samoizgradnja/1661-definicija-morala-etike (preuzeto 01.10.2013.)
  1. http://www.bfi.org.uk/news-opinion/sight-sound-magazine/comment/death-tarantino-style
  2. http://www.hrleksikon.info/definicija/soundtrack.html (preuzeto 01.10.2013)
  3. http://www.imdb.com/title/tt0266697/quotes (preuzeto 09.09.2013.)
  4. http://www.poetryfoundation.org/poem/171621 (preuzeto 02.10.2013)
  5. http://www.popmatters.com/column/132413-pulp-non-fiction/ (preuzeto 07.09.2013.)
  1. Klajn, Ivan (2009) Rečnik jezičkih nedoumica. Čigoja. Beograd
  2. Leksikon filmskih i televizijskih pojmova (2003) Univerzitet umetnosti. Beograd.
  3. Maširević, Ljubomir (2011) Postmoderna teorija i film na primeru kinematografije Kventina Tarantina. Čigoja štampa i Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta u Beogradu. Beograd.
  4. Vujaklija, Milan (1954) Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta Beograd, Beograd
  5. www.imdb.com
  6. www.wikipedia.com

 


[1] Pjesma Georgea Bakera i Jana Vissera “Little Green Bag”, iz 1969. godine.

[2] Blaxploitation je filmski žanr koji se pojavio u Americi ’70-ih godina, čija je glavna karakteristika da vodeću ulogu u filmu tumači Afro-Američki glumac. Ovi filmovi su originalno bili namjenjeni samo urbanoj, crnačkoj publici. (http://en.wikipedia.org/wiki/Blaxploitation)

[3] Ennio Morricone je italijanski kompozitor koji je postao poznat po tome što je komponovao muziku za italijanske špageti vestern filmove Serđa Leonea (Sergio Leone).

[4] Grindhouse je termin korišćen za kina tokom ’70-ih godina u Americi, koja su prikazivala niskobudžetne komercijalne filmove, eksploatacijskog žanra, propraćeni višestrukim predstavama.

[5] Mexican Standoff je termin koji se koristi za situaciju kada su u sukobu tri ili više osoba i kada drže neko od vatrenih oružja upereno jedni u druge.

[6] http://en.wikiquote.org/wiki/Reservoir_Dogs (preuzeto 05.09.2013.)

[7] Flat (ravan) – bez i jedne krivine, zadebljanja.

[8] Allan Gibbard

[9] Pjesma je u originalu Neila Diamonda, ali u filmu je iskorišćena „kaver“ verzija u izvođenju Urgea Overkilla.

[10] http://www.popmatters.com/column/132413-pulp-non-fiction/ ( preuzeto 07.09.2013. )

[11] Ezekiel 25 : 17

[12] Deadly Viper Assassination Squad

[13] http://www.imdb.com/title/tt0266697/quotes (preuzeto 09.09.2013.)

[14] Contrapasso – odnosi se na kažnjavanje duša u Danteovom „Paklu“, procesom koji ili odslikava ili djeluje kao kontrast počinjenom grijehu.

[15] Pjesmu napisali Gerry Rafferty i Joe Eganai i originalno izvođena od strane njihovog benda – Stealers Wheel.

[16] Gilles Deleuze – „Coldness and Cruelty“ u: „Masochism“ http://www.gestures.org/eroticism/Deleuze_Masochism.pdf (preuzeto 02.10.2013)

 

[17] Robert Frost – „Stopping by Woods on a Snowy Evening“ http://www.poetryfoundation.org/poem/171621 (preuzeto 02.10.2013)

[18] Popularna vrsta plesa koji striptizete izvode mušterijama u striptiz barovima. Ovaj ples ima određene seksualne konotacije jer se izvodi u krilu mušterije.

[19] Trunk shot je ugao kamere koji izgleda kao da se kamera nalazi u gepeku automobila i otud zabilježava situaciju koja se u tom trenutku dešava između likova filma.

[20] Foot fetish je izraz koji se koristi za specifičnu parafiliju koja se iskazuje kroz fiksaciju prema nožnim prstima, tabanima, oblicima stopala i raznim stvarima vezanim uz stopala u svrhu postizanja seksualnog zadovoljavanja. To je najčešći oblik seksualnog fetišizma. http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9F%D0%BE%D0%B4%D0%BE%D1%84%D0%B8%D0%BB%D0%B8%D1%98%D0%B0 (preuzeto 01.10.2013)