Skip to content

MIŠEL GONDRI (dio 2/2)

Tina Kuzman

EDI-02, 12/2016


GONDRY – Režiser reklamnih spotova

Proučavajući cjelokupan opus Gondrijevog rada, lako je zaključiti njegovu fascinaciju samim konceptom priče. U njegovim radovima, bilo dugometražnim ili kratkim filmovima, muzičkim ili reklamnim spotovima, uvijek postoji mišićava struktura početka,sredine i kraja uz varijacije dramatičkog klimaksa. On ne želi da publiku izmori akcijom, već da uspori onoliko koliko treba da bi se izbalansirali emotivni i psihološki momenti u cjelini. Neki ljudi miješaju vještinu pričanja priče sa dijalogom, a to automatski opovrgava činjenica da postoji sjajnih priča u nijemim filmovima. Razumljivo je da se ovakav tok vizuelne reprezentacije postigne u filmu ili muzičkom spotu, ali u svijetu reklama je sasvim drugačija atmosfera. Reklame odaju određeni vapaj proizvoda koji se prodaje na tržištu, a kada je to cilj umjetničke forme onda se perspektiva lako deformiše. Sam Gondri kaže da nije baš ponosan na rad sa reklamama, ali realnost jeste da takvo tržište osigurava finansije za veće projekte i samom svojom prirodom nudi uzbudljivu platformu za eksperimentisanje što jeste jedna od glavnih vještina ovog vizionara. Svjestan cilja postojanja i pravljenja reklama, Gondri nudi svoju perspektivu. Sarađivao je sa brojnim svetski poznatim brendovima kao što su Levis, Nike, Smirnoff, Motorola, AirFrance… Reklama za Levis potvrđuje kvalitet u odnosu na kvantitet i demonstrira kako kinematografija može da bude kreativna u ovom polju. Radnja u reklami se dešava u vrijeme Američke depresije i koristi mimiku filma nijeme ere. Početni kadar je u kompletnom mraku dok lako uhvatljiva melodija ulazi u uši. Kamera izlazi iz prostora koji se čini da je skladište i prelazi na kadrove naizgled malog grada. Uskoro lagana melodija prelazi u moderan tehno zvuk kada posmatrač može da zaključi da se priča gleda iz perspektive jedne osobe. Muškarac ulazi u radnju gdje ga sumnjičavo posmatraju ljudi koji kupuju. Momak kupuje pakovanje kondoma dok ga bockaju začuđeni i pomalo zgađeni pogledi izokola,kao i prodavac koji ga gleda bez treptaja dok završava transakciju. Kamera prati pokret ubacivanja jednog kondoma u džep Levis farmerica gdje oštro skreće publici pažnju na poentu priče iako ostavlja interesovanje za nastavak radnje. Tek na kraju kada momak dolazi do kuće djevojke koju očigledno izvodi na sastanak, zapravo vidimo njegov lik iz obrnute perspektive. Ironično, prodavac koji mu je prodao kondome je sada na ulaznim vratima u ulozi oca djevojke koja odlazi sa momkom ostavljajući za sobom ogorčenog oca. Na zadnjem kadru pored očevog lica je jedini tekst: ”Watch pocket created in 1873. Abused ever since. Levi’s”.

Gondijev rad za Levis ”Drugstore’‘ iz 1994. godine i ”Mermaid’‘ iz 1996. su obije priče o mladim ljubavnicima u određenom ambijentu dajući glavnom brendu poziciju sporedne uloge. Ova priča koristi ironiju i ima pomalo komičan karakter što samu reklamu kao formu stavlja na originalan pedijastal. Upečatljiviji od samog koncepta su izgled i zvuk. Crno-bijela slika ističe retro notu dok se kosi sa modernom muzikom koja prelazi iz neutralne. Pogled kroz kameru je prilagođen u velikoj mjeri gledaocu iliti mušteriji koja može da se osjeti kao da je u reklami, ili možda u Levis farmerkama.

Ova reklama je u Ginisovoj knjizi rekorda po najvišem broju dobijenih nagrada.

Reklama za brend votke Smirnoff je takođe naišla na sjajnu reakciju publike, urađena je u stilu scene iz akcionog filma, čak podsjeća na ”Matrix’‘ u kojem je korištena Gondrijeva tehnika ‘‘bullet-time’‘ a usavršena u ovoj reklami. U početnoj sceni kada ženski lik ispaljuje metak iz pištolja prema boci Smirnoff-a, vidimo usporeni snimak kretanja metka dok se za to vrijeme pred očima gledalaca odvija retrospektiva samog dešavanja: momak i djevojka,očigledno pokušavaju da pobjegnu moćnim negativcima gdje se lokacija od podzemlja do broda mijenja i u isto vrijeme brzinom metka horizontalna perspektiva pretapa u vertikalnu. Na kraju, par se nalazi u sobi gdje metak pogađa bocu ali se u momentu njihovog poljupca ponovo sastavlja. Uz odgovarajuću muziku koja kao i radnja podiže adrenalin, izvire činjenica da ćete se osjećati baš ovako uz Smirnoff.

Reklama za Nike snimana na tri različite lokacije u Čikagu na 35mm crno bijelom filmu bez post produkcije, podsjeća na stari mali dokumentarac o košarci. Imamo naratora, stariji čovjek,crnac koji je bivši košarkaš i njegovu priču o ljepoti ovog sporta dok se mijenjaju tri kratka filma sa logom brenda Nike kao glavnom vezom. Način na koji je kamera upotrijebljena podsjeća na bilješke koje je sam narator imao u arhivi dok priča priču u različitim vremenskim periodima. Svaka je na košarkaškom terenu, ali jedna očigledno prikazuje siromašan kraj odnosno geto naselje gdje mladi momci igraju u duhu zabave,tj. pozitivnog u negativnom, druga prikazuje mladića koji se kreće obećavajućim usponom u karijeri košarke dok u trećoj vidimo dječaka koji umjesto koša ima malu korpu i njegovu djetinju opčinjenost košarkom. Bez muzike i ikakvog pomena brenda Nike-a, uz samu priču o duhu sporta, Gondry je ponovo stavio brend u sporednoj ulozi i napravio sveobuhvatnu poruku koja ističe moć brenda, Nike je dostupan i odgovara siromašnim,imućnim,mladim i starijim kupcima i ne pravi jaz među ljudima,ako imate par Nike patika, vi pripadate.

Za mene lično, reklama za brend mobilnih telefona Motorola oslikava po prvi put moć digitalne naprave na razigran i zabavan način, gdje sama dobijem želju da se nađem u tom malom svijetu. Obično digitalizovani svijet svoje proizvode predstavlja kao svemoćne gigante gdje preovladava faktor digitalnog u odnosu na ljudsko. U ovom kratkom filmu, vidimo ženskog lika koji uzima svoj telefon a iz njega proizilazi mala priča o raznim mogućnostima,ali sa dječijim elementima. Kao da obećava osmijeh. Mali crveni avion, pisamca koja lete okolo kao upućivanje na razmjenu e-pošte, preskakanje kredom označenih polja na ulici tj. igra školice, vraća miris djetinjstva. Umnožavanje likova predstavlja kontakte za poziv, budi osjećaj kao kad dobijete sjajnu igračku od ujaka iz inostranstva i trčite da je pokažete drugu iz klupe.

U reklami za Air France mali avion leti i povezuje razne scene ljudskih života dok ne sleti na gramofonsku ploču i nastavi laganu melodiju. Od srećnih drugarica koje očigledno prepričavaju uzbudljive utiske,preko žene koja sjedi na plaži u zen pozi do djeteta u kolima koje gleda gore kroz prozor dok otac čisti i na kraju do ploče gdje sve podvlači čista lakoća i povezanost. Nije teško zaključiti da uz Air France lako možete da se povežete sa svijetom.

GONDRY – Režiser kratkometražnih filmova

La Lettre – Pismo

Jedan od prvih Gondrijevih kratkih filmova pred očima internacionalne publike snimljen 1998-e godine. Ovaj kratki film, više nego bilo koji drugi u cjelokupnom radu, zrači iskrenošću. Linija radnje je jednostavna, lagano teče bez zastajanja i analize, predstavlja jednu sasvim običnu situaciju koja reflektuje intenzitet emocije iz dječijeg ugla. Dječak u filmu je moguće Gondrijev alter ego, bez sumnje sadžraj odražava nešto autobiografsko, čak i to da ima oko dvanaest godina, a Gondri voli da kaže za sebe u stilu Petra Pana, da će zauvijek imati dvanaest godina. Možda je nevinost i iskrenost toliko opipljiva zato što nema uobičajenih akrobacija sa kamerom ili muzikom ili scenografijom. Dječak je zaljubljen u drugaricu iz škole, Aureli. Dok razvija njenu sliku, brat ga uči tehnikama francuskog poljupca i savjetuje ga da što prije preduzme glavni korak dok su na korak od novog milenijuma. Dječak, Stefan, bi radije čekao njeno pismo koje je obećala da pošalje tokom raspusta. U tom momentu se vidi iskra onog iskrenog sjaja rađanja dublje emocije umjesto podivljalih hormona koje podržava stariji brat. Slijedi scena sna gdje Gondri izvodi par svojih potpisnih nadrealnih elemanata ali u ovom slučaju samo tu gdje im je realno mjesto- u snu. Stephan sanja zabavu za doček 2000-e godine dok mu je umjesto glave foto-aparat i izgubljeno posmatra parove koji se ljube među kojima je i njegov brat koji poručuje da požuri sa poljupcem. Aureli se pojavljuje kao još nerazvijena fotografija ali on ne može da je poljubi jer nema glavu, što je sjajna metafora za neodlučnost pod pritiskom. U tom momentu sat na Ajfelovoj kuli otkucava ponoć i ona pada rušeći sve. Stefan se budi i razvija sliku. Aureli ga zove telefonom da bi mu dala pismo prije nego ode sa roditeljima. Stephan žurno sijeda na biciklo i odlazi do nje zamišljajući u putu otvaranje pisma i bezbroj slatkih opcija koje mu se prepliću po glavi. Aureli mu daje pismo koje će on otvoriti nakon njenog odlaska, on a ga ljubi u obraz. U pismu je poražavajuće priznanje da se Aureliji dopada Stefanov brat i na kraju molba da mu ne govori ništa. Stephan skida njenu sliku sa zida uz izraz lica koji oslikava prvo emotivno razočarenje mladog dječaka i samim tim ulaz u nepredvidivu avanturu života. Kao i u mnogim drugim radovima, Gondri ovdje poručuje publici da će im se svidjeti film zato što ste sami u njemu, to je suštinska filozofije njegove utopije.

 

One Day – Jedan dan

Ovaj komičan kratki film od sedam minuta snimljen je jednostavno bez ikakvih nadrealnih tehničkih efekata uglavnom zato što dva karaktera podvlače poentu priče. Sam Gondri je glavni lik kojeg na početku vidimo kako izlazi iz glavnog wc-a a u stopu ga prati njegova velika nužda poprimajući svoju individualnu ličnost i iritantno ga jureći gradom u želji da ga prihvati kao otac. Velika nužda se kasnije transformiše u generala nacistu koji daje naredbe tipa scena u vojsci kada motivišu vojnike da ustanu u 5 ujutru vrišteći im na uvo. Genijalna simbolika elemenata koje prate Gondrija u ovom kratkom filmu sjajno portretišu jedan dan čovjeka kada nije trebao da napušta krevet jer ga sustižu njegovi problemi od kojih samo hoće da pobjegne ili se pretvara da ih prihvata ne bi li opet pobjegao.

 

Pecan Pie

Džim Keri u glavnoj ulozi. Vozač automobil-kreveta. Pjevušeći radosno melodiju ”Pecan Pie”, kao svaki normalan vozač prilazi benzinskoj pumpi u svom krevetu na točkovima, u pidžami i papučama na slojevima čaršava i jastuka. Dvojica radnika na pumpi mu promijene posteljinu a auto-krevet nastavlja u noć. Jednostavno rečeno – apsurdnost u jednom od najboljih kostima, čisto na tanjiru bez filozofije od preliva.

GONDRY – Režiser dokumentarnih filmova

Dave Chappelle’s Block Party

Jednom proglašen za najsmješnijeg čovjeka na svijetu, ovaj komičar pravi žurku u kraju gdje je odrastao, u srcu Bruklina dok cijeli događaj od početka do kraja prati Gondri sa kamerom. Njih dvojica u timu obećavaju vatromet na ekranu ali ono što su postigli ovim muzičkim dokumentarcem je krajnje suprotno od očekivanog. Nikako u negativnom kontekstu već nekako neobično običnom stilu snimanja za Gondrija kojeg ne bi publika naslutila u ovom društvu komičara Dejv Čapela (Dave Chappelle) i njegovih prijatelja koji su nastupili na koncertu: Erykah Badu, Mos Def, Jill Scott,Kanye West, Common, lauryn Hill, Wyclef Jean, Pras, The Roots.

Nešto što veže Dejva i Gondrija je definitivno njihova prizemljenost u svijetu gdje svaki smrtnik zna njihova imena. Dave je ovdje kao klinac iz srednje škole zvao nekoliko prijatelja da pjevaju i sviraju, sve ljude iz kraja koje zna i ne zna i Gondrija da sve to snimi. Nije bitno što su svetski poznata njihova imena, jer sve to izgleda kao rođendanska zabava jednog momka kojem je glavni prioritet zabava i radost. Tokom filma pratimo kako i zašto Dejv organizuje koncert i način na koji poziva ljude da dođu, dok se u međuvremenu javljaju scene sa koncerta naizmjenično sa razgovorima izvođača kao i običnih ljudi koji su pozvani.

U suštini film nema razgraničen početak,sredinu i kraj, sa tehničke strane, ali emotivno kristalno jasno predstavlja srž ljudskih odnosa van faktora kao što su slavna imena i radnici sa pumpe/restorana, stariji ili mlađi, hipici ili ozbiljni ljudi, crnci ili bijelci. U ovom kutku Bruklina za nekoliko sati, svi su u drugoj dimenziji jednakosti, zahvalnosti i iskrenosti. Pjevaju za sebe i druge, zajedno po prvi ili stoti put, dijeleći kolektivni duh radosti.

Posebno su interesantni momenti kada Dejv poziva stariju bijelu ženu koja radi u prodavnici da dođe na koncert gdje je njeno glavno pitanje šta obući za rep koncert? Ili kada svetski poznati komičar ulazi u radnju nošene robe da bi kupio odjeću za koncert. Takođe dio kada nađu hipi par koji im priča svoju životnu priču od sudbinskog momenta upoznavanja do gradnje ogromne kuće u Bruklinu koju oduševljeno pokazuju kameri kao da su glavni akteri filma. Žena koja za sebe tvrdi da je jedna od dobrih vještica kaže da ne voli rep muziku i misli da je nasilna iako se kasnije pojavljuje na koncertu. Cijelom marš bendu Central State Univerziteta je obezbijeđeno da dođu a studenti su van sebe od uzbuđenja. U ovako eklektičnom miksu publike gdje je par hiljada crnaca i oko devetnaest bijelaca dok pada kiša, na licima ljudi je zabiježen sjaj. Sa druge strane, u bekstejdžu prije nastupa pratimo šaljive ali i duboke i iskrene razgovore izvođača koji hvale jedni druge i dijele neke životne momente. Gondri se ne pojavljuje ispred kamere, u tihoj je ulozi posmatrača koji nam na krajnje jednostavan način zaokružuje cjelinu jednog sasvim neobičnog malog koncerta.

 

Zaključak

Nikako ne pokušavam da prikažem Mišel Gondrija kao bezgrešnog genija. Suvišno je ponavljati da savršeno ne postoji, čak je i malo dosadno.

On je običan smrtnik koji cilja, pogađa i promašuje, ali ono što je bitno je da ne prestaje da “gađa“. Igrajući se perspektivama realnog i nerealnog, tehničkim elementima koje stvara od par lego kocaka do monstruozno velike figure, bez garancije da će biti prihvaćeno daje brilijantne momente koji ostaju sjajni bez roka upotrebe.

Primjeri koje sam izbrala za analizu iz bogatog opusa ovog svestranog reditelja čine kolekciju raznovrsnih ukusa sa švedskog stola multimedijalnog prostora koja je poslužila da kroz jasan kontrast isto koliko i sličnost, prikaže da Mišel Gondri jeste „ludi“ naučnik u svijetu pokretnih slika.

Vrsni istraživač nepoznatog koji nikad ne ponavlja sasvim iste poteze što potvrđuje ulogu pionira više tehničkih majstorija.

Koristi se elementima realnog i nerealnog (podsvjesnog, nadrealnog) da bi prošarao svoje vizuelne tkanine, ponekad sa složenom postprodukcijom a ponekad bez ikakve postprodukcije.

Nalazi se u svijetu nisko i visoko – budžetnih projekata gdje uspješno održava svoj integritet netaknutim.

Biti okružen na setu licima koje svaki prolaznik juri za autogram (ili sliku za Facebook) dok je na setu za sledeći projekat okružen anonimusima iz crnačkog kraja Bruklina otvara mogućnost da se u sferi realnosti leti iz jedne dimenzije u drugu. Put od perspektive prolaznika na ulici do jednog Džim Kerija (Jim Carrey) je bar deset puta duži nego od Žabljaka do Los Anđelesa.

Cilj mi je bio da izdvojim primjere veoma različite, kako iz različitih oblasti (muzički spot, kratko/dugometražni film, reklamni spot..), tako i po načinu stvaranja, oblikovanja u postprodukciji ili bez nje, paleti emocija koje se bude u posmatraču, dječijem i ozbiljnom karakteru, adrenalinu i sedativu.

Više nego ikad do sad, okruženi smo izobiljem opcija isto koliko i izobiljem iluzija. Sloboda se nikad nije činila bliže a sama priroda ovog pojma – dalje. Sve se manje više može svesti na taj koncept šablonizovanja života kolektiva i individue u njemu: izvaditi kupovnu pitu iz isključene rerne prije nego što muž otvori vrata, oslovljavati ćerku sa „dr“ jačim tonom pred komšijama, sušiti grlo bekskrajno istim recitacijama… Izmedju dobrog i iluzije dobrog za vas ili vašu djecu nema tako jasne razlike što čini situaciju opasnijom. Za mlađe generacije je posebno slatko upakovana slika idealnog sebe u moru kablova i USB uređaja. Uvijek je ljekovitije od bilo kojeg antibiotika za čovjeka da jasno vidi loše kako bi imao šansu da pobijedi tj. nauči. Problem je što „loše“ ima ugovor o zabrani prilaženja definiciji i advokate iz doline voštanih figura. „Dobro“ je na sreću u ljepoti otkrivanja i prisjećanja recepata starih majstora: igraj se, eksperimentiši, udahni duboko, stavi aktovku ispod kreveta i pleši, čitaj bajke, odglumi temperaturu da bi gledao crtaće dok mama donosi vruć tost sa kremićem i čaj za kojim se vrtoglavo brzo širi miris cimeta.

Glas Leonarda Koena kišnu noć učini svjetlucavom podlogom za slike magičnih verzija budućnosti i zagolica misli o nekom tamo idealnom tipu iako se uporno predstavljam kao sebi dovoljna u urbanom rječniku.

Slušajući najbolju drugaricu kako svira klavir sjetim se one strane ličnosti koja je bez riječi sposobna da stvara zanos u kojem žmureći vidite odsjaj veličanstvenog lutanja bez ikakve svjesti o užarenom pitanju „Da li kasnim na voz?“

Gledajući sliku para otrcanih cipela Van Goga zamišljam intenzitet njegove strasti dok ih je prvo nosio po blatu i lokvama da bi dostigle pravi momenat za poziranje.

Prateći rad Mišel Gondrija vraćam se u scene djetinjstva kada sam sa bezbrižnošću jutarnjih oblačića trčala za dedom po livadi ne bi li mu objasnila kako sam ubrala cvijet boje maminog karmina misleći da je to sve što treba da uradim u životu.

Ovi ljudi iz života,ma kakav on bio, crpe inspiraciju i ostavljaju za sobom njene veličanstvene potomke koji onda pronalaze nas ili mi njih, pažljivo posmatrajući iz prikrajka ne bi li skočili u pravom trenutku da otključamo djeliće duše i pustimo bol ili sreću da ispisuju nova poglavlja, tada već lako prepoznatljivim rukopisom.

‘Po mom mišljenju, interesantnije je vidjeti magiju koja se dešava u realnom, prizemljenom svijetu. Ako bi svijet po prirodi bio lud,onda je normalno očekivati da svašta može da se desi,pa je bolje početi od skeptičnog.”[1]

M. Gondry


Izvori

  1. Grupa autora (2003) Leksikon filmskih i televizijskih pojmova,Univerzitet umetnosti, Beograd.
  2. Kuk, Dejvid (2005-2007) Istorija filma I-III, Clio, Beograd.
  3. LaRocca, David (2011) The Philosophy of Charlie Kaufman,The University Press of Kentucky.
  4. Matejić-Đuričić, Zorica (2009) Otisak duše, Izdavačka kuća PLATO, Beograd
  5. Moren, Edgar (1967) Film ili čovek iz mašte, Institut za film, Beograd.
  6. Omon, Žak (et.al) (2000) Estetika filma, Clio, Beograd.
  7. Oxford advanced learner’s dictionary
  8. Vernallis, Carol (2004) Experiencing Music Video: Aesthetics and Cultural Context,Columbia University Press, New York.

Internet

  1. imdb.com
  2. www.wikipedia.org
  3. http://www.brainyquote.com/quotes/authors/m/michel_gondry.html
  4. http://www.partizan.com/films/director/michel-gondry/
  5. http://www.director-file.com/gondry/bjork/
  6. http://www.beingcharliekaufman.com/index.php?option=com_dms&task=view_document&id=11&Itemid=136

[1] http://www.brainyquote.com/quotes/authors/m/michel_gondry.html