Skip to content

PEDRO ALMODOVAR

Maja Kecojević

EDI-02, 12/2016


„Almodovarov film sličan je vožnji kroz klovnovstvo života, kroz prastari i uvek novi arhipelag, gde klovn u nama stavlja sve maske i zauzima sve poze koje mu dopušta njegova sinkretička priroda. On je klipan i anđeo, žrtva – slika i prilika Hrista – i zločinac koji stupa na mesto đavola; on je jedna iskežena grimasa i veo melanholije, neobuzdani smeh i suza od stakla koja nam se lepi na obraz, životna radost i melanholija, euforija i disforija, dečja radost i duboka seta. Ali, pre svega, on je žudnja, jer mi žudimo, žudimo, žudimo. Čovek je biće koje žudi. I život je žudnja.”
Antonio Tabuki

Pedro Almodovar je čovjek čija djela imaju posebnu boju stvarnosti upravo zbog ideja koje pretače u pokretne slike. Autentičnost, jednostavnost, stav, te sam imidž njegovog stvaralaštva jasno poput dječijeg crteža oslikava ljude i njihove odnose i živote u svim svojim orginalnostima, strahovima, potrebama, osjećajima i ostvarenjima. Uvijek sa dodatkom sopstvenog začina, a baveći se različitim temama, Almodovar predstavlja primjer umjetnika koji je u svom radu beskompromisan i svoj. Pokrivajući različite žanrove, vješto se koristeći filmskim izražajnim sredstvima ovaj autor bilježi svoj rukopis kao iskren, direktan, na momente ishitren i sirov, no opet nikako površan i prost…

Pedro Almodovar – život i rediteljski opus

Pedro Almodovar je rođen 24. septembra 1949. godine u malom mjestu nadomak Sijudad Reala. Porodica mu je bila prilično siromašna i neobrazovana, no ipak je dobio mogućnost da pohađa školu. Kao najstarije dijete u porodici, roditelji ga žele školovati te ga već sa osam godina šalju u vjersku školu gdje provodi svoje djetinjstvo. Uprkos tome, život u crkvi ga nije privlačio pa je često odlazio u bioskop gdje je, kaže, naučio mnogo više nego od sveštenika. Reći ću da je bioskop u njegovoj ulici bio glavna igračka njegovih dječačkih dana i začetnik razvoja mašte u najširem mogućem okviru. Nakon gledanja filma Mačka na vrućem limenom krovu (Richard Brooks, 1958.), Almodovar osjeća veliku strast prema filmu te intenzivno prati sva moguća događanja u kinematografiji. Sa šesnaest godina, sa željom od million dolara i bez dolara, sam seli u Madrid gdje traži svoju slobodu. Kako nije mogao upisati akademiju, bio je prinuđen da dvanaest godina radi u nacionalnoj telegrafskoj kompaniji, kako bi preživio. Nakon toga kupuje svoju prvu kameru, Super 8. Tada konačno zakoračuje u filmski stvaralački svijet i dobija mogućnost realizacije prikupljenih ideja. Da je bio umjetnik širokih mogućnosti, potreba i želja, potvrđuje i to da je još i kao mlad pisao stripove, kolumne i članke za nekoliko alternativnih časopisa („Star“, „Víbora“, „Vibraciones”). Bio je član benda Almodovar and MacNamara, a svoje prve uloge ostvario je u pozorištu, pridružujući se pozorišnoj grupi Los Goliardos. “Madridska napredna kulturna scena bila je savršena za Pedrove mnogobrojne talente, te i za kulturni pokret Madrileña, u kome je odigrao jednu od ključnih uloga. La Movida Madrileña je predstavljala ponovno rađanje ličnih sloboda i slobode izražavanja, kršenje tabua i moralnih kodeksa, bila je to svojevrsna španska renesansa, nastala posle Frankove smrti 1975. godine.”[1] Od 1972. godine počinje snimati svojom prvom kamerom, Super 8. Reditelji čijim se djelima oduševljavao bili su poput Billya Wildera, Douglasa SirkaAlfreda HitchcockaLuisa BunuelaBlakea Edwardsa. Njihovi uticaji prepoznatljivi su u Almodovarovim ostvarenjima. Zanimljiv je način na koji je prikazivao svoje prve kratkometražne filmove. Premijeru su doživljavali obično u barovima i Almodovar je zbog slabe magnetne trake muziku za film puštao zasebno sa kasete.

Prvi kratkometražni filmovi koji su ovog reditelja, scenaristu, glumca, kompozitora…učinili masovno poznatim bili su: Dos putas, o, Historia de amor que termina en boda (Dve kurve ili Ljubavna priča koja se završava brakom)La caída de Sodoma (Pad Sodome)La estrella (Zvezda)Sexo Va: Sexo viene (Seks dođe i prođe)

A o dugometražnim filmovima koji su od Pedra Almodovara napravili svjetski poznatog reditelja evo i par rečenica više:

Pepi, Luci, Bom y otras chicas del montón, (1980)


Prvi Almodovarov cjelovečernji film napravljen je sa veoma skromnim budžetom, tehnikom i ekipom koja je radila samo vikendima. No, uprkos tome, film je reprezentativan umjetnički pokazatelj kulturne i seksualne revolucije u Španiji osamdesetih godina. I sam Almodovar je bio svjestan svog stvralaštva u svim njihovim nedostacima i kvalitetima: “Pepi, Luci, Bom… is a film full of defects. When a film has only one or two, it is considered an imperfect film, while when there is a profusion of technical flaws, it is called style. That’s what I said joking around when I was promoting the film, but I believe that that was closer to the truth“[2].

Laberinto de pasiones (Lavirint strasti1982)


Filmom Lavirint strasti, Almodovar stvara svoju drugu komediju takođe se vješto poigravajući pop kulturom svog vremena. Ovaj film ogledalo je slobode koja je u Španiji zavladala nakon Frankove diktature. Umjetnici oslobođeni da se izraze kako žele, stvaraju i dostižu epohe u svjetskoj umjetnosti za kojima su kasnili tokom diktature. Tako je ovim filmom reditelj govorio o oslobođenim seksualnim odnosima i generalno duhu vremena tadašnjeg Madrida. Drugi Almodovarov cjelovečernji film – iako je imao veći budžet i bolje tehničke uslove produkcije, u odnosu na Pepi, Luci, Bom… – dobija lošije kritike.

Entre tinieblas (Mračne navike), 1983.


Sad već kao priznat reditelj, Pedro Almodovar Mračne navike pravi u produkciji nacionalne kinematografije (za razliku od prva dva autorska ostvarenja). Jasno ostavljajući pečat kontrakulturnog pokreta „La Movida Madrileńa“, reditelj se služi satirom opisujući španske religiozne institucije. Tako, ukrštajući crkvu kao jedan od vrlo čestih motiva u svojim filmovima sa slobodom konzumiranja narkotika i seksualnih opredeljenja, film govori o pjevačici iz noćnog kluba koja traži utočište kod lezbijskih časnih sestara koje se drogiraju.

¿Qué he hecho yo para merecer esto? (Šta sam uradila da zaslužim ovo?), (1985)


Već u svom četvrtom filmu, ovaj španski reditelj se okreće temi porodice i uvrnutim porodičnim odnosima. Praveći sklop karaktera koji nijesu tipični za jednu porodicu pravi parodičnu socijalnu dramu sa elementima crnog humora. Almodovar ovaj film opisuje kao svojevrstan omaž Italijanskom neorealizmu.

Matador (Matador1986


Govoreći filmskom slikom o moralu, te služeći se temom seksa, smrti i religije filmom Matador Almodovar stiče odlične kritike. Ne smatram da se ovim citatom bavio onim ‘šta je pisac htio da kaže’, već je samo potvrđivao svoj stav i time stao iza svog ostvarenja.  “I have my own morality. And so do my films. If you see Matador through the perspective of traditional morality, it’s a dangerous film because it’s just a celebration of killing. Matador is like a legend. I don’t try to be realistic; it’s very abstract, so you don’t feel identification with the things that are happening, but with the sensibility of this kind of romanticism”[3].

La Ley del deseo (Zakon požude1986)


Film Law of Desire, po prvi put iznosi tipičnu priču o emocijama gej populacije. Govoreći o trouglu izmedju poznatog reditelja i njegovih ljubavnika, ova drama više od svih do sada sadrži i elemente romanse. Opet provlačeći temu transeksualizma, Almodovar opisuje ljudske odnose sjajno gradeći karaktere koje su glumci uvjerljivo i spontano iznijeli. Sad već napuštajući satiru, reditelj se bavi iskrenim ljudskim potrebama, slabostima i emocijama.

Mujeres al borde de un ataque de nervios (Žene na ivici nervnog sloma1987)


Ovaj film je okarakterisan kao prvi autorov veliki internacionalni uspjeh. Režijom ovog ostvarenja, te načinom na koji je od ove drame stvorio laku komediju, zaslužio je nominaciju za Oskara u kategoriji za najbolji film sa stranog govornog područja.

PolicÌa I: What’s going on?
Pepa: Nothing. Just discussing the lady’s dress.
Candela: [in tears] It’s awful!
Carlos: It’s only a dress.
Candela: But it’s awful!

Replike poput ovih potvrđuju i to da je ovim filmom Almodovar stekao odliku “ženskog reditelja“

¡Átame! (Veži me1989)


Antonio Banderas u ovom filmu ostvaruje do sad petu i najbolju saradnju sa Almodovarom. Ova romantična komedija sa crime elementima govori o Rikiju koji je izašao iz mentalne bolnice sa jasnom idejom šta želi od svog života.

Ricky: „I’m 23 years old, I have 50,000 pesetas, and I’m alone in the world. I’ll try to be a good husband to you and a good father to your children.“

Marina, porno zvijezda je njegovo ostvarenje cilja i pri tom je prilično zbunjena za svoje osjećaje prema njemu. Sve ovo čini dramu koju će kritičari uporediti sa plotom filma  Williama Wylera The Collector (Wyler je reditelj koji je bio jedan od Almodovarovih uzora).

Tacones lejanos (Visoke potpetice1991)


Visoke
potpetice je još jedna Almodovarova porodična drama u kojoj satirično opisuje porodične odnose. Majka se vraća nakon 15 godina da pronađe svoju kćerku koja se u međuvremenu udala za bivšeg majčinog momka. Pokušavaju da izglade svoje odnose kao i odnose sa bivšim / sadašnjim ljubavnikom. Da se reditelj i ranije bavio muzikom i da je odlično poznaje, očigledno je zbog izbora muzike u filmu te kombinacije zvučnih efekata i teksta za koje je rekao da je utrošio puno vremena i pažnje.

Kika (Kika) (1993)


Ovim filmom Almodovar otvara nova polja u svom opusu, bez obzira na loše kritike koje je dobio. Inače, Kika je film koji je reditelj iskorostio kako bi kritikovao masmedije. Igrajući se i kombinujući žanrove, svaki karakter u filmu napisan je tako da pripada drugačijem žanru u odnosu na ostale likove. Zanimljivo je da u ovom filmu jednu od uloga igra Almodovarova majka.

La Flor de mi secreto (Cvet moje tajne1995)


The Flower of My Secret
je najsličniji filmovima Pričaj s njom i Sve o mojoj majci. U ova tri filma glavni motivi su odrastanje, gubitak, oporavak. Ovim filmom Almodovar već pokazuje svoju zrelost u filmskom stvaranju, iako je tek na sredini puta svog opusa i autorskog pečata.

Carne trémula, (Živo meso 1997)


U odnosu na sve ostale filmove za koje je Almodovar pisao scenario, ovog puta nije jedini koji na njemu radi. Zajedno sa još tri reditelja kreira priču o „Life, love, desire… and everything in between“[4]. Film je djelimično zasnovan na romanu Live Flesh, autorke Ruth Rendell.

Todo sobre mi madre (Sve o mojoj majci1998)


Za ovaj film mnogi smatraju da je ujedno najemotivnije autorovo ostvarenje. Scenario za film razvijen je iz jedne scene iz filma Cvet moje tajne. Priča govori o ženi koja gubi sina, o njenoj neostvarenoj glumačkoj ambiciji. Na svom putu poslije smrti sina, pratagonistkinja se sreće sa nizom neobičnih likova kao što su trudna opatica, prostitutka – transvestit, glumicom koja je lezbejka i narkomanski zavisnik i koji joj pomažu da podnese gubitak sina. Tipično almodovarovski razrađeni karakteri ipak nose film koji je zaokružen emotivnom dramskom pričom. Film Sve o mojoj majci je dobio brojne nagrade širom svijeta, između ostalih i Oskar za najbolji strani filmZlatni globus u istoj kategoriji, dvije nagrade BAFTA, i šest Goja nagrada.

Hable con ella (Pričaj sa njom2001)


Drama / komedija koja govori o dva čovjeka koji postaju prijatelji u bolnici, vodeći računa o dvije žene koje su u komi. Ispreplijetane emocije, različiti karakteri i njihovi odnosi grade film koji zavređuje nominaciju za Oskara u kategoriji najboljih reditelja, nagradu za najbolji scenario. Inače, magazin Time je 2005. uvrstio ovaj film u listu ALL – TIME 100 Greatest Movies.

La mala educación (Loše vaspitanje2004)

O ovom filmu mnogi kažu da je u velikoj mjeri autobiografski. Možda je uzrok tome sama tema koja govori o životu mladog reditelja koji živi u Madriru. Kako je i sam Almodovar dio svog djetinjstva proveo u crkvi, ideja ovog filma, a vezana za crkvu i živote ljudi u njoj, opravdava na neki način mišljenja o autobiografskom u filmu. Očigledna je zrelost autora pri radu na ovom ostvarenju. Film je prikazan na otvaranju Kanskog festivala i ujedno je bio prvi španski film kome je ukazana ta čast.

Volver (Vrati se2006)


„Taj film okuplja sve klišeje, koliko mračne toliko i spontane, bele i neustrašive Španije. Pedro Almodovar, najpoznatiji i najproduktivniji španski reditelj, institucija tamošnjeg filma, kao i u većini svojih dela potpisuje i scenario i režiju.“[5] Kroz ovaj film Almodovar se vraća komediji, ženskom univerzumu i nekim provjerenim starim saradnicima – glumcima. Kao i kroz mnoge svoje filmove miješa žanrove, pa će se u ovom naći kako elementi komedije, tako i drame, melodrame, tragedije.

Abrazos Rotos (Prekinuti zagrljaji, 2009)


U ovom filmu Almodovar priča o ljubavi između čovjeka i čovjeka I čovjeka i filma, te oboje opisuje u svom svom sjaju i bijedi. Ovim filmom reditelj otkriva svoju romantičnu stranu i izuzetno umjeće poigravanja kako filmskim sredstvima tako i prikazivanjima ljudskih slabosti i potreba. Glavna glumica Penelope Kruz sad već četvrti put nastavlja svoj stvaralaštvo u saradnji sa Almodovarom, zahvaljujući čijim se filmovima i proslavila. Inače jedna od tzv. Almodovarovih muza, koliko god bila nosilac karaktera koji je od početka osuđen na tragičan kraj, svoju ulogu iznosi na dopadljiv i prilično zavodljiv način.

The Skin I Live In (Koža u kojoj živim, 2011)


Najnoviji film jednog od najpoznatijih španskih reditelja govori o ljudskoj mašti, potrebama, emocijama, sposobnostima i opsesijama. Urađen precizno poput hiruškog zahvata, svaki kadar je nevjerovatno čist, te su scene izbrušene tako da ne postoji nijedan kadar koji je suvišan. Ovaj triler sa elementima fantastike od javnosti nailazi na sledeće kritike: „Bizaran, neobičan, dobar, začudan, šokantan – epiteti su to koji dijele zajednički sinonim: almodovarovski. Stoga na plakatu filma ’Koža u kojoj živim’ ne treba pisati ništa više osim – ’Pedro Almodóvar’“.[6]

 

Tematski okvir: (feministički puls; društveno ugrožena populacija)

Film je, kao i naš svet, sav ljigav, sav suzan od ljubavi, od strasti, uzbuđenja, srca.[7]

Ovakve filmove pravi Pedro Almodovar. Filmove u kojima su čovjekove najniže strasti i najuzvišenije emocije kostur jednog karaktera i u kojima su granice podjela na muškarce i žene samo način da se upečatljivije prikaže sličnost između ljudi. Premda je i sam reditelj nazvan “ženskim” njegov feministički pristup filmovima čitljiv je u skoro svim dosadašnjim ostvarenjima. Uzeću za primjer filmove poput Sve o mojoj majci, Pričaj s njom, Povratak, Šta sam uradila da zaslužim ovo… U ovim filmovima žena je simbol posvećenosti, ljubavi, požrtvovanja, herojstva. Istražujući ljudsku prirodu kao najinspirativnije polje filmskog stvaralaštva, jednom prilikom Almodovar je rekao da “Žene treba posmatrati i slušati. Ta moja znatiželja potiče još iz djetinjstva. Ženski razgovori oduvijek su me fascinirali. Proučavao sam ih prvo u mojoj porodici i komšiluku, a poslije i u Madridu. Oduvijek sam pokušavao da proniknem u njihovu psihu i vjerovatno su zato omiljena tema u mojim filmovima. Smatram da su zabavnije, demonstriraju prirodnu sposobnost glume pa čak i bez pozornice. Imaju više tajni, sposobnije su da iznenade i bestidnije su: svojim prijateljicama čak pričaju i ono što u krevetu rade sa svojim muževima. Za razliku od muškaraca, žene reaguju na mnogo spektakularniji, filmski način. Čini se da su muškarci sastavljeni od manje dijelova nego žene.“[8]

Valjda je ovo i jedan od razloga zašto su muškarci najčešće u njegovim filmovima ili gej ili transvestiti. Ne mogu a da ne pomislim da je njegovo odrastanje imalo uticaj na autorski pristup temama. Još kao mali nije imao najbolje odnose sa ocem koji je često pitao svoju suprugu: „Na koga u našoj porodici ovaj podsjeća?“

Sve o mojoj majci je posvetio upravo svojoj majci kao i „svim glumicama koje su glumile glumice, svim ženama koje glume, svim muškarcima koji su igrali žene i postali žene, svim ljudima koji žude za majčinstvom.“[9]

Gore navedenom rečenicom, smatram da je jedan od najboljih španskih reditelja svoj omaž kroz filmove odavao onim ljudima koji su željni stvaranja, koji u sebi nose iskru koju nikom nijesu pokazali, a koja pliva u njima i želi izaći na vidjelo. Na taj način, igrajući se ljudskom psihom, Almodovar postiže ono što je najčešće rezultat dobrog filma: identifikacija sa karakterima. Zahvaljujući tome, film ostavlja trag u individualnim doživljajima publike i tako živi slaveći svog autora i tabajući mu put za dalje korake.

U kolikoj god mjeri da u svojim filmovima Almodovar ekstremno potencira seks i nasilje, Sve o mojoj majci je pokazatelj kako prave i iskrene ljudske vrijednosti često postanu centar i težište cjelokupnog djela.

Glorifikacija društveno ugrožene populacije te potenciranje karaktera sa ruba društvene ljestvice i bavljenje onim što nije česta praksa, Almodovarov je pečat. Negdje je i sam izjavio da nikada nije poželio stvoriti film koji će biti opšte društveno prihvaćen. Valjda je bunt njegov veliki pokretač pa je i alternativa jedini pravac koji poznaje. Neprihvaćenost supkultura i drugačijeg života od onog konvencijalnog i opšte društveno prihvaćenog podstrek su autorov da svoju maštu i fikciju oblikuje u kalup kojem će se jedni diviti a drugi prezirati. No, uprkos tome, sjajnim umjećem upotrebe filmskih izražajnih sredstava reditelj i „komplikovane“ priče uspije uprosti, svesti i zaokružiti tako da i svaki zaplet ili misterija dobiju svoj rasplet i odgovor.   Moje mišljenje je da je upravo izbor tema koje autor obrađuje utvrđen kako po sopstvenim osjećajima i potrebama tako i po osjećaju za potrebe publike. Koliko god da reditelj tvrdio da mu nije bitno da li će njegov film samo dvoje ljudi shvatiti kao nepovršan, mislim da njegova genijalnost leži u tom umjeću da film prilagodi kako onoj publici istančanog ukusa, tako i onoj koja će uživati u vrcavosti pop-a koji je jak začin svakog ostvarenja.

Najfascinantnije od svega je kako Almodovar predstavlja emotivne odnose dva homoseksualna karaktera. Koliko god bio maštovit i na momente „sirov“ u opisivanju njihovih seksualnih odnosa, djelovi u kojima treba prikazati čiste emocije između likova su uvjerljivi, čisti i iskreni. Naravno, sa dodatkom lucidnosti i ličnih uvrnutosti kako bi i sam karakter bio upečatljiviji i zanimljiviji. Kako voli da režira ne samo film u cjelini već i glumu svojih glumaca, predpostavljam da je tim emotivnim djelovima posvećena posebna pažnja. Mislim da je uvjerljivost jedna od osnovnih karika koje ovog reditelja čine autentičnim.

I pored homoseksualaca, biseksualaca i transseksualaca, tj. društveno ugrožene populacije Almodovar pažnju posvećuje i svim uvrnutim porodičnim odnosima i situacijama. Nasilje u porodici (Povratak), seksualna zlostavljanja kćerki (Lavirint strasti), čudan odnos kćerki i očeva (Zakon požude, Povratak) neke su od tema koje ovaj reditelj želi objelodaniti kako bi pokazao satiru i često lažnu sliku uređenih porodica.

Sve će ovo reći da je autorski pečat u umjetnosti pokretnih slika kod Almodovara utemeljen na orginalnosti pri izboru teme, potom autentičnosti ideje u procesu obrade određene teme i na kraju autorovom ličnom doživljaju prirode i slobode koji se reflektuje kroz građu filmskih karaktera.

 

Žanrovski okvir: (pop kultura; komedija; angažovano djelo)

Film nam daje mogućnost da vidimo rađanje jednog rasuđivanja počev još od sistema učestvovanja iz kojeg nastaju magija i duša. [10]

Cjelokupno stvaralaštvo Pedra Almodovara žanrovski je izmiješano i ispreplijetano. No, generalno govoreći uglavnom je riječ o dramama sa elementima komičnog, tragičnog, mističnog. Koristeći se satirom kao jednim od ključnih elemenata, većina filmova više teži komediji nego li bilo kom drugom žanru. Posebno na početku svoje karijere, komedija je za Almodovara najzahvalniji žanr kojim uspijeva iskazati sve što je želio reći u vezi sa provokacijom građanskih tabua.

Naime, Almodovarovi počeci vezuju se i za prevrat vlasti u Španiji krajem sedamdesetih godina. Nakon Frankove diktature koja je u potpunosti sputavala slobode, dolazi do procvata umjetnosti i potpunog oslobađanja u okviru kojeg umjetnici pružaju sebi luksuz totalne autentičnosti. U tim osamdesetim godinama, umjetnici poput  Fernanda TruebaIvana Zulueta i  Fernanda Kolomoa i drugih, formiraju supkulturni pokret Movida (La Movida Madrileña ) koji karakteriše avangardni duh te kršenje moralnih kodeksa i društvenih tabua. Madridska napredna kulturna scena bila je sjajna potpora na kojoj se konačno stvaraju djela koja će Španiju dovesti u rang velikih svjetskih umjetničkih pozornica. Slično šezdesetima u Americi, u Španiji se liberalizuje odnos prema homoseksualizmu i travestitizmu, a i odnos prema korištenju narkotika postaje fleksibilniji. Sve će to usloviti stvaranje pregršt materijala za Almodovarovu maštu, a rezultirati djelima koja će postati obilježje jedne epohe i nacionalne kinematografije. Povezujući ga sa stilom Vorhola (Andy Warhol) zbog elemenata pop-a kojim „kiti“ svoje filmove, Almodovar dobija naziv „španski Vorhol“.

Moje mišljenje je da je pop bio najbolje „sredstvo“ kojim će na najuvjerljiviji način izazvati šok javnosti na svoja ostvarenja, te i pažnju publike. U svojoj ideji je svakako bio uspješan. Sa svoja prva dva filma Pepi, Luri, Bom i ostale devojke sa gomile i Lavirint strasti uspijeva da pronađe sredinu između preslikavanja stvarnosti i sredine u kojoj živi i preslikavanja onog što se već nazivao pop okvir nastao u Njujorku u kom je Vorhol bio autor svog prostora i vremena.

Ono što je rezultiralo vremenom u kojem je živio bio je stil koji se graniči sa kitnjastim i kič elementima. Filmovi u kojima su scene bizarne i provokativne a režirane na način da ih gledalac doživi kao svakodnevne stvaraju žanr koji se može nazvati almodovarovskim. “I najcrnji, apsurdni događaji u njemu nose živopisno šarenilo. A upravo je to obilježje movide na filmu! Na rubu kiča, kempa i TV-reklama, to šarenilo u sebi suptilno razotkriva tamne dubine ljudske psihe na maestralan autorski način. Čak je i svoje filmske uzore, kraljeve melodrama Sirka (Douglas Sirk, prim. autora) i Fasbindera (Rainer Werner Fassbinder, prim. autora)… Almodóvar smjestio u filmski univerzum. Ono što je za nouvelle vague bio Godar (Jean-Luc Godard, prim. autora) za movidu je svakako bio – Almodóvar!“[11]

Poigravajući se buržoazijom, medijima i konvencionalno prihvaćenim vrijednostima, na svoj način, filmovi Pedra Almodovara prevazilaze okvir koji je podrazumijevao pop kulturu. Kombinujući ironiju, iskrenost i direktnost pored upotrebe satire u svrhu gore navedenih ciljeva, Almodovar prikazuje i ono što je čovjek u svojoj biti i što je svako od nas bez obzira na sistem koji nas je ukalupio u sopstveno utvrđene kodekse. Tako se u svojim kasnijim djelima reditelj bavi čovjekovim najdubljim osjećajima praveći novi okvir svojim fiilmovima koji će se nazvati poetičnim. Koliko god da su ti čovjekovi osjećaji kojim se bavi poremećeni ili izopačeni, iskreni su i uvjerljivi, pa su onda i bliski publici i njenoj identifikaciji.

Ne samo režijom i slikama, već i scenarijima na kojima sam radi, Almodovar oko sebe i svojih djela okuplja publiku i brojna priznanja. U knjizi Savremeni španski film o Almodovaru pišu kao o režiseru: “čiji je rad obeležen zavidnom rečitošću, kako u drami, tako i u komediji. To je omogućilo da dopre do širokog sloja publike, uprkos drskoj sklonosti da motiviše gledaoca uz pomoć likova i zapleta koji uvek nose njegov žig, to jest odstupaju od uobičajenog; nekonvencionalni su i predstavljaju novu podvrstu eksperimenta koji je iznedrio tako značajne rezultate u književnoj i filmskoj fikciji naše zemlje.”[12]

Filmovi poput, između ostalih, Loše vaspitanje i Kika bave se kritikom kao ključnim elementom strukture djela. U prvom slučaju riječ je o kritici usresređenoj na crkvu i crkveni život, odnosno na masmedije i njihov uticaj. Prvi film je po žanru drama sa elementima mistike i kriminalistike, dok je Kika drama / komedija. To će reći da se ovaj španski reditelj bez obzira na žanr koji bira, odlično snalazi sa načinom na koji pristupa kritici, opet pažljivo birajući sredstva deskripcije kojim pri tom barata u zavisnosti od same teme djela. Najnovije Almodovarovo ostvarenje Koža u kojoj živim govori o estetskoj hirurgiji te dostignućima koje čovjek koristi na svaki mogući način bez obzira na svrhu i potrebu. Ovim filmom, određujući ga kao triler (sa elementima melodrame i horora), Almodovar dokazuje svoje fantastično umijeće upravljanja filmskim jezikom izražavanja. Film posložen “kao da je lenjirom pravljen”, svjedoči briljantnu rediteljsku promišljenost pri kreiranju karaktera, kao i njihove glume (ne sumnjajući na glumačke kapacitete glumaca; Antonio Banderas koji lakoćom leptira vjerodostojno iznosi lik hirurga). Možda je ovako izbrušena režija ustvari metafora na lakoću kojom je danas, za razliku od prošlih vremena, lako doći do hiruških zahvata bilo kog stepena. U ranijim Almodovarovim filmovima, promjena pola prikazivana je onako kako je to u stvarnosti bilo, uvijek sa teškoćom i rizicima (treba skupiti novce, raditi za to, ili uložiti ogromnu žrtvu po cijenu toga). Danas je to drugačije, sve je lakše i pristupačnije, a čovjek tim olakšicama postaje sve izopačeniji i “ambiciozniji”.

Sve će to dovesti do zaključka koliko je ovaj reditelj sposoban da široko posmatra i postavlja stvari i koliko je spreman da u tome eksperimentiše. Kao i to, koliko je žanr širok i nikad zacementiran okvir koji striktno dijeli film u ovu ili onu kolonu. Jer, na kraju krajeva, film je umjetnost i ne poznaje granice nikakvih oblika. Žanr može čak biti i pokazatelj autorskog umjeća da svoje djelo postavi šire od bilo kog utvrđenog okvira moguće definicije.

 

Autobiografski okvir: (filmski jezik; autorsko oslabadjanje)

Subjektivni život gradi film i izgoni ga na pučinu u naletu velikog vetra imaginarnog. [13]

Pokretač svakog autora je sopstveni život koji se migolji u svojoj zatvorenosti i subjektivnosti i teži oslobađanju i objelodanjenju. Bilo da je ta potreba nastala kao razultat nepravde i nezadovoljstva ili pak plemenitih osjećaja koji žele doživjeti podjelu, samo neki autori do kraja rada uspiju iznijeti početničku ideju djela. Obično je imaginacija prekretnica na kojoj sopstveni život više nije toliko zanimljiv koliko su novorođene ideje.

U Almodovarovom opusu, elementi iz ličnog života česti su motivi za film. Događaji iz djetinjstva, lične impresije svijeta u kojem je sazrijevao, Madrid koji mu je ostvario snove, samo su neka od stubišta na kojim se zasnivala dalja mašta pri stvaranju filmova. Ostvarenja poput Loše vaspitanje, Zakon požude, Povratak, samo su neka od brojnih u kojima su čitljivi autobiografski elementi. Koristeći se motivima pedofilije, homoseksualnosti i transeksualnosti, kao i filmske umjetnosti reditelj Loše vaspitanje oblikuje u priču punu različitih motiva, ideja i rešenja. Ovim filmom koji prateći djetinjstvo dva dječaka koja odrastaju u crkvi Almodovar satirično ukazuje na crkvene internate i uslove života koji su prikriveni legendom o bezgrešnom crkvenom životu. Već u internatu, dječaci su upućeni jedan na drugoga, a njihov odnos remeti kaluđer koji je zaljubljen u jednog od njih. Kad dječak koji smeta kaluđeru, u odnosu sa drugim dječakom, biva izbačen iz doma, dolazi i do promjene u njegovom drugu, tačnije momku. Dječak koji ostaje u domu postaje ateista i željno čeka momenat svog napuštanja doma. Koristeći se vrlo spretno filmskim vremenom, Almodovar pomjera priču u period mladosti dječaka, no i opet u period dječaštva iz doma. Dječak koji je zbačen iz doma postaje poznat reditelj kome jednog dana njegov drug iz doma donosi priču / scenario za film. Radi se o njihovoj priči iz dana ograničenih crkvenim pravilima i dešavanjima. Razrađujući film Almodovar se bavi i umjetničkom posvećenošću karaktera. Dječak, “scenarista” po cijenu svojih autorskih prava u filmu želi ulogu transvestita. Odlazi u gej klubove, uči pokrete i plesove transeksualnih igračica. Pomjerajući dalje priču sa dosta kompikovanom sadržinom, Almodovar upliće elemente ubistva, kaluđerovog priznanja, intriga i laži šireći filmsku priču u okvire koji su odavno prešli autobiografske.

Ono što čini autentičnost Almodovarovog rukopisa, pored glorifikovanja društveno ugrožene populacije kroz ličnu prizmu i primjese autobiografskog, jeste i način na koji on to radi. Sofisticirano se koristeći kičom, u pojedinim filmovima nastoji stvoriti atmosferu u kojoj sve pršti i prepunano je. Takav je slučaj sa filmom Loše vaspitanje, u odnosu na Povratak koji je sledeći Almodovarov film nastao samo dvije godine kasnije. Ovim se filmom, španski reditelj vraća Madridu, svom rodnom mjestu, kao i jednostavnošću pri filmskom izrazu (kako narativno, tako i vizuelno).

Sličan je slučaj sa The skin I live in, filmski jezik je toliko pojednostavljen da odaje utisak savršenosti koja film čini takvim kakav jeste. Sve je ovo samo dolaz Almodovarove igre pri režiji i potrebe da unosi novine u svoja djela. “What always attracts me, and it’s almost a physical need, is a project that’s completely different from my previous ones – like Volver was from Bad Education.“[14]

Jednom rečenicom moglo bi se reći da filmski jezik Almodovarovih filmova čine jake boje i blještavi dekor, u kombinaciji sa muzikom i zvukovima kojim se uvijek posvećuje posebna pažnja. Naime, Pedro Almodovar je reditelj koji za praksu ima da nakon svakog trećeg filma mijenja cjelokupnu ekipu. Kaže da je to dobro da ne bi došlo do zasićenja i rutine, a i da ekipa treba biti različita kao što su i filmovi. No, jedan je čovjek uz njega još od 1995., kompozitor Alberto Iglesias koga naziva „muzičkim alter egom“.

Ritam Almodovarovim filmovima daje široka paleta različitih kompozicija. Od pop muzike koja prati elemente pop kulture u filmovima, do romantičnih francuskih balada koje ovom autorskom opusu daju notu poetičnog koja je najčešće prikrivena, filmovi Pedra Almodovara ni jednim elementom nijesu prepušteni slučajnom izboru. Kroz ples, nastupe i pjesme njegovih gej i transeksualnih likova, filmovi postaju zanimljiviji, autentičniji, često provokativniji i na momente perverzniji.

“Oni imaju skoro ceremonijalni karakter, imaju funkciju obreda ili slavlja, a pevač je slavljenik koji ispunjava želje protagonista, ističe najuzbudljivije momente priče, ili vodi radnju ka rešenju. Misli se, na primer, na Ne me quitte pas, koju peva Maisa Mataraco u La Ley del deseo, na Espérame en el cielo, corazón, koju peva Mina u Matadoru, i Piensa en mi, koju peva Lus Cazal u Tacones lejanos, i pre svega na Cucurrucucu Paloma, koju peva Kaitano Velozo u Hable con ella, gde scena, na osnovu noćnog snimka napolju i očaravajućeg izraza lica učesnika, preko kojih kamera polako prelazi, još jače dobija karakter ceremonije.”[15]

I pored muzike, glas, zvuk i zvučni efekti igraju veliku ulogu. Stvaraju dramu, dodaju komične elemente, otkrivaju radnju i bez učešća slike. Almodovar teži tome da njegovi karakteri ne samo svojom glumom i vizuelnom ekspresijom iznesu momenat, već da duboko u unutrašnjosti dožive svoj karakter i scenu u kojoj su i da tako na najuvjerljiviji način prenesu gledaocu osjećaj. To glumci rade kroz glas – dok dahću od straha, dok pažljivo dišu dodajući sceni suspense, dok vrište od požude. Tako najavljujući radnju, otkrivajući emociju i ulivajući filmu snagu, audio pokrivenost filma doprinosi energiji koja će djelovati na gledaoca čak i nesvjesno. Jer je upravo čovjekovo nesvjesno (ili pak podsvjesno) ono što film budi i oslobađa i samo veliki reditelji znaju u pravoj mjeri igrati na tu kartu i pronaći dovoljnu mjeru u kojoj će se mašta zagolicati dovoljno da pravilno probudi usnulu svijest.

 

Glumački okvir: (duh kroz tijelo; glumci i likovi)

Ako želite da prikažete visoku civilizaciju, veliki tehnički napredak’, govorio je Balaž, pokažite ga u čoveku koji radi, pokažite njegovo lice, njegove i, i oni će reći šta znači ta civilizacija, šta ona vredi’.” [16]

Ono što je Pedro Almodovar u svojim filmovima prikazao jeste civilizacija oslobođena ranijih presija i zabrana. Civilizacija koja ubrzano korača ka drugima koje su u istom vremenu bile drugačije jer su bile slobodnije i otvorenije. Za takve potrebe bilo je neophodno naći glumce dovoljno vješte i hrabre da naprave skok iz tadašnjeg lokalnog filmskog okvira u nešto što će nesumnjivo predstavljati budući svjetski kinematografski poredak. Pronaći ih, a potom i istražiti način na koji im objasniti kako izgledaju slike u rediteljskoj glavi. Pročitala sam da je ovaj španski reditelj izjavio da on kreira i glumu svojih glumaca, a koliko to može predstavljati presiju sopstvenom stvaralačkom izrazu glumca, za odgovor sam pronašla izjavu iz intervjua jedne od njegovih glumica Marise Paredes:

„I, recite, kakav je Pedro Almodovar?“
– Vrlo zahtevan. Dok ne dobije ono što je zamislio, ne gasi kameru. Pri tom, on svima sve odglumi, on je bolji glumac od svih nas. Ide do najsitnijih detalja. Kaže kako treba hodati, kako govoriti, on jednostavno glumcu pruži sve informacije. A ako nije zadovoljan, viče: “Ne, ne, ne valja, ne osećam te, moraš ponovo!”
Zar ne smeta što se on toliko meša u posao glumca?“
– Pa, vi ne znate Pedra! On sve to radi veoma šarmantno, on je duhovit, on ima smisla za humor, on se na snimanju i smeje i plače, svi naprosto poginu da mu ispune želje zato što mu veruju i zato što ga vole.
[17]

Likovi u Almodovarovim filmovima su najčešće žene sa pločnika Madrida, bilo prostitutke transvestiti, trudne kaluđerice, glumice lezbejke… Možda se uzroci glorifikacije žene mogu pronaći i u rediteljskom maniru da uvijek bude drugačiji od ostalih. Dok će masovna kinematografska produkcija ženu „koristiti“ kao element muške slave – kao domaćicu koja stvara akciju zbog koje će muškarac postati heroj, kao džangrizalo koje će istaći mušku emancipaciju, Almodovar ženski duh stavlja na pijedastal, no opet ni u jednom momentu ne sakrivajući njene slabosti. Kroz ženski duh i tijelo voli sagraditi i muški lik te direktno pokazati jednakost čovjekovih emocija i potreba bez obzira na pol.

Almodovarovi filmovi koliko god bili zasnovani na likovima, nipošto nijesu osnovni nosilac fabule. Likovi postaju zaplet priče i određuju duh filma kroz sopstveni svijet okarakterisan u njima. Taj svijet koliko god da bio zakomplikovan, izrečen preciznim filmskim jezikom postaje gledaocu jasan a na kraju i razriješen.

Elem, što se tiče glumačke postave u filmovima Pedra Almodovara neki glumci su postali „njegovi“ i svjetski poznati, dok je nekima pomogao tek toliko da dobro započnu svoju karijeru.

Jedan od tih koje je „lansirao“ na kinematografsko nebo je Antonio Banderas. Ovog, na početku, pozorišnog glumca Almodovar je uočio u Španskom nacionalnom teatru i ponudio mu ulogu u filmu Lavirint strasti. Pokazavši se kao odličan glumac, nastavlja saradnju u filmu Matador, potom i Zakon požude, Žene na ivici nervnog sloma, Veži me, Visoke potpetice. Poslednjim Almodovarovim ostvarenjem Koža u kojoj živim Banderas je nominovan za Oskara za najboljeg glumca. Ovim filmom, inače, Pedro Almodovar pomjera granice svojih dotadašnjih filmskih okvira, kako žanrovskih tako i tematskih.

Poznato je da je ovaj španski reditelj oduvijek imao svoje „muze“ za koje je pravio uloge i koje su ujedno postale jedne od najbolje napisanih ženskih likova u istoriji filma.

Karmen Maura (Carmen Maura) je igrala u 7 Almodovarovih filmova, od kojih su najpoznatiji Matador i Žene na ivici nervnog sloma. Pored ovih filmova tu su još i uloge u Pepi, Lusi, Bom i ostale devojke sa gomile, Povratak, Zakon požude.

Almodovar čak naziva period 80-ih kao “godine Karmen Maure” i tvrdi da je u to vreme ona bila jedina koja ga je u potpunosti razumela kao reditelja.[18]

Viktorija Abril (Victoria Abril) je španska glumica koja je svoju karijeru započela kao plesačica, a slavu stekla Almodovarovim filmom Veži me. Inače poznata kao odlična glumica sa zavidnim vokalnim sposobnostima, snimila je oko 60 filmova. Sarađujući sa Almodovarom radi još na njegovim filmovima Kika i Visoke potpetice.

Marisa Peredes (Marisa Paredes) je Almodovara osvojila svojim odličnim ulogama jake, nezavisne žene. Kao takva, kao da je bila rođena za njegove filmove. Tako zajedničku karijeru počinju filmom Cvet moje tajne, da bi istu nastavili filmovima Visoke potpetice, Sve o mojoj majci, kao i u najnovijem Koža u kojoj živim.

Rosi de Palma (Rossy de Palma) je glumica prilično muškobanjastog izgleda, grubih crta lica pa je Almodovaru odlično “poslužila” za uloge slobodnih, duhovitih žena sa izgledom muškarca sa ženskom ljepotom. Igrala je u četiri njegova filma: Zakon požude, Kika, Žene na ivici nervnog sloma i Cvet moje tajne. Zanimljivo je da je zbog svog izgleda, mnogi opisuju kao hodajuću Pikasovu sliku.

Penelope Kruz (Penelope Cruz) je svoju glumačku karijeru započela već sa 18 godina. U svojoj 23. igra u Almodovarovom Veži me, a saradnju nastavljaju filmovima: Živo meso, Sve o mojoj majci, Povratak, Slomljeni zagrljaji. Film Povratak, bilježi njenu karijeru a ova uloga smatra se njenom najboljom do sad. “Penelope Kruz je za ovaj film dobila nagradu ‘Goja’ za najbolju glavnu glumicuEvropsku filmsku nagradu za najbolju glumicu i nagradu za najbolju glumicu na Kanskom filmskom festivalu, a bila je nominovana za Zlatni globus za najbolju glavnu glumicu (drama), nagradu Udruženja glumaca za najbolju glavnu glumicuBAFTA nagradu za najbolju glumicu i Oskar za najbolju glavnu glumicu.“[19]

Elena Anaja (Elena Anaya) se prvi put u Almodovarovim filmovima pojavljuje u Pričaj s njom, a internacionalno postaje slavna ulogom u Koža u kojoj živim. U ovom filmu Elena Anaja ima vrlo jednostavan i ekspresivan glumački izraz.

 

Rezime:

Dugo će se pamtiti njegov govor prepun svetaca i device na holivudskoj svečanosti. U svakom slučaju, prilično je jasno da je taj film bio prekretnica u karijeri Pedra Almodovara, režisera čiji je rad obeležen zavidnom rečitošću, kako u drami, tako i u komediji. To mu je omogućilo da dopre do širokog polja publike, uprkos drskoj sklonosti da motiviše gledaoca uz pomoć likova i zapleta koji uvek nose njegov žig, to jest odstupaju od uobičajenog; nekonvencionalni su i predstavljaju novu podvrstu esperpenta koji je iznedrio tako značajne rezultate u književnoj i filmskoj fikciji naše zemlje.” [20]

Usudiću se da dodam, ne da su rezultati značajni samo za Španiju, već i cijeli svijet i svjetsku kinematografiju. Baveći se čovjekovim životom kroz njegove postupke, emocije, životne odluke, potrebe – Almodovarovi filmovi su slike momenata ispreplijetane od čežnje i iluzija; od prevare i kajanja; od odlaska i ostajanja; od plemenitosti i bijede.

Slaveći ljude u njihovim različitostima Pedro Almodovar od gledaoca pravi čovjeka koji nakon odgledanog filma ima bar jedan novi pogled na svijet. Počinje da razumijeva ono što je od njega drugačije i da prihvata ono što je u njemu, bez obzira kakvo to bilo. Iskren je i vrlo vješto manipuliše ljudskim podsvjesnim. Golotinju ne prikazuje pornografski, već erotično u toj mjeri da je u sferi umjetničkog. Igrajući na tu kartu i na kartu čovjekove prirode, ovaj Španac, pozivajući se na svoje strasti pravi filmove koji uzdižu kinematografiju, slave glumce kroz njihove uloge i zavređuju najprestižnije nagrade za filmsko stvaralaštvo.

He’s on the side of those who love against all reason; in favor of the futile, self-destructive, romantic gesture — of the grand, all-consuming passion that most of us will never have the ecstasy and torment of experiencing. His films repeatedly suggest that surrendering to these passions may be the only salvation possible, the only way to truly be alive, but that they can just as easily be suicide.[21]

Izvori:

  1. Bodrijar, Žan (1991) Simulakrumi i simulacija. Svetovi. Novi Sad.
  2. Moren, Edgar (1967) Film ili čovek iz mašte. Institut za film. Beograd
  3. Leksikon filmskih i televizijskih pojmova (2003) Univerzitet umetnosti. Beograd.
  4. Pajan, Huan Migel (2004) Savremeni španski film. Clio.
  5. Popović, Tanja (2007). Rečnik književnih termina. Logos art. Beograd.
  6. http://sasa.radojcic.org/wp-content/uploads/2009/11/art032-15.pdf (preuzeto:26.06.2012.)
  7. http://web.arhiv.rs/Develop/Glasonose.nsf/7f8b99cf5c93c5b4c1257298004a125c/857616ac8a85b65bc12572f1004eb73a?OpenDocument (preuzeto 18.06.2012.)
  8. http://www.dga.org/Craft/DGAQ/All-Articles/0603-Fall-2006/Director-Profile-Pedro-Almodovar.aspx (preuzeto: 29.06.2012.)
  9. http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac358.nsf/AllWebDocs/Movida_i…_Almod%C3%B3var (preuzeto: 29.06.2012.)
  10. http://www.novireporter.com/look/reporter/nr_article.tpl?IdLanguage=11&IdPublication=2&NrIssue=206&NrSection=10&NrArticle=2414 (preuzeto: 27.06.2012.)
  11. http://www.pajiba.com/guides/the-films-of-pedro-almodavar.php (preuzeto: 02.06.2012.)
  12. http://www.prekoramena.com/t.item.406/koza-u-kojoj-zivim-the-skin-i-live-in-alomodovar.html (preuzeto: 26.06.2012.)
  13. http://wannabemagazine.com/sve-almodovarove-muze/ 06. 2012.
  14. www.imdb.com
  15. www.wikipedia.org

[1] http://sr.wikipedia.org/sr-el/Pedro_Almod%C3%B3var (preuzeto: 23.06.2012.)

[2] http://en.wikipedia.org/wiki/Pedro_Almod%C3%B3var (preuzeto: 23.06.2012.)

[3] http://en.wikipedia.org/wiki/Pedro_Almod%C3%B3var (preuzeto: 25.06.2012.)

[4] http://www.imdb.com/title/tt0118819/ (preuzeto: 26.06.2012.)

[5] http://film.krstarica.com/l/filmovi/vrati-se/ (preuzeto: 24.06.2012.)

[6] http://www.prekoramena.com/t.item.406/koza-u-kojoj-zivim-the-skin-i-live-in-alomodovar.html (preuzeto: 26.06.2012.)

[7] Moren, Edgar (1967) Film ili čovek iz mašte. Institut za film. Beograd. str. 85.

[8]http://www.novireporter.com/look/reporter/nr_article.tpl?IdLanguage=11&IdPublication=2&NrIssue=206&NrSection=10&NrArticle=2414   (preuzeto: 27.06.2012.)

[9] http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%A1%D0%B2%D0%B5_%D0%BE_%D0%BC%D0%BE%D1%98%D0%BE%D1%98_%D0%BC%D0%B0%D1%98%D1%86%D0%B8   (preuzeto: 27.06.2012.)

[10] Moren, Edgar (1967) Film ili čovek iz mašte. Institut za film. Beograd. str. 131.

[11] http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac358.nsf/AllWebDocs/Movida_i…_Almod%C3%B3var (preuzeto: 29.06.2012.)

[12] Pajan, Huan Migel (2004) Savremeni španski film. Clio. Beograd. str. 13.

[13] Moren, Edgar (1967) Film ili čovek iz mašte. Institut za film. Beograd. str. 89.

[14] http://www.dga.org/Craft/DGAQ/All-Articles/0603-Fall-2006/Director-Profile-Pedro-Almodovar.aspx (preuzeto: 29.06.2012.)

[15] LETTRE INTERNATIONAL, broj 73, ljeto 2006, prevela sa njemačkog: Zorana Ćurčić ili

http://sasa.radojcic.org/wp-content/uploads/2009/11/art032-15.pdf   (preuzeto: 26.06.2012.)

[16] Moren, Edgar (1967) Film ili čovek iz mašte. Institut za film. Beograd. str. 55.

[17]http://web.arhiv.rs/Develop/Glasonose.nsf/7f8b99cf5c93c5b4c1257298004a125c/857616ac8a85b65bc12572f1004eb73a?OpenDocument (preuzeto: 18.06.2012.)

[18] http://wannabemagazine.com/sve-almodovarove-muze/ (preuzeto: 30.06.2012.)

[19]http://sr.wikipedia.org/srel/%D0%9F%D0%B5%D0%BD%D0%B5%D0%BB%D0%BE%D0%BF%D0%B5_%D0%9A%D1%80%D1%83%D0%B7 (preuzeto: 30.06.2012.)

[20] Pajan, Huan Migel (2004) Savremeni španski film, Clio. Beograd. str. 13.

[21] http://www.pajiba.com/guides/the-films-of-pedro-almodavar.php (preuzeto: 02.06.2012.)