Skip to content

STVARNI SVIJET DONOSI FILMU SAMO NEVOLJE (dio 1/2)

Igor Perović

EDI-01, 06/2016


Vjerujem da svaki čovjek posmatra i doživljava svijet oko sebe na drugačiji način. Definicije uglavnom ne postoje, osim onda kada se neki od nas usude da budu revolucionarno inteligentni i hrabri pa nam svoje zaključke predstave kao jedino tačne. Ipak, većina nas mora da prihvati da je tokom čitavog života okružena relativnim i manje-više nedefinisanim pojavama, predmetima i pojmovima. U nemogućnosti da mnoge fenomene koji kruže oko nas „uhvatimo“ i pretvorimo u vrlo jasno oformljene i konkretne oblike značenja i poimanja, osjeća se konstantna težnja za definicijom. To je čovjekova prirodna osobina. Donekle, svako od nas želi da napravi isključivo svoju, ličnu definiciju onoga sa čim se sretne, što početnu tezu o nepostojanju definicije čini črvšćom, ali ipak sama konstantna težnja ka definisanju nas iznova naginje upravo u tom pravcu, pa smo u stanju da vjerujemo kako možemo ukrasti određeno značenje, zatim ga oblikovati i staviti tu, na noćni stočić, pored svog kreveta – da je kraj nas i da ga gledamo prije i poslije našeg sna, kao što zaista to radimo sa fotografijama. Kao što čovjek ima potrebu da na ovom svijetu ostavi svoj trag, izgleda da na isti način želi da ima pečat svijeta na sebi, i da zna da, makar i najmanja moguća čestica ili trenutak, pripada upravo njemu i njegovom sistemu značenja.

Baš kao što traži definiciju, stvarnost, istinu i dio koji njemu pripada u ovom svijetu, vremenu i prostoru, čovjek će pokušati da učini isto i sa jednim drugim, paralelnim svijetom, još teže odredivim, uhvatljivim ili pak na neki način uhvatljivim, ali nikako do kraja shvaćenim – svijetom umjetnosti. Postoji li išta teže od pokušaja definisanja umjetnosti i onoga što vjećno živi u njoj – njenih stanovnika – umjetničkih djela?
Između ostalog, upravo sam naveo neke od osnovnih razloga odabira ove teme za svoj specijalistički rad. Ja sam čovjek. Imam potrebu da posmatram, opažam, doživljavam i imam težnju da definišem i shvatam. Sama težnja je osnažena frustracijom uzrokovanom nemogućnošću ispunjenja onoga za čim težimo.
Film mogu da zamislim kao jedan kontinent u Umjetnosti. Jasno je da su kontinenti međusobno povezani na razne načine, pa i klimatski i geografski zavisni jedni od drugih, ali postojanje onog opasnog paralelnog, stvarnog, dosadnog ali i bijesnog svijeta, predstavlja konstantnu ljubomornu prijetnju prirodnim katastrofama, potopljavanjima i urušavanjima svijeta Umjetnosti. Koliko je to opasno, a koliko čini sve te kontinente – dakako, i filmski – još moćnijim i neopipljivijim, pa samim tim i otpornijim na tzv. „prirodne“ katastrofe?
Primjer koji ću proučavati kako bih došao do provjere početnih hipoteza, jeste iranski reditelj Džafar Panahi (Jafar Panahi, 1960-). Kao umjetnik koji je osuđen na zatvor na šest godina i kome je zabranjeno da nastavi da pravi filmove, on je više nego adekvatan predmet proučavanja. Kroz njegova tri filma „Bijeli balon“ (The White Baloon, 1995), „Ogledalo“ (The Mirror, 1997) i „Krug“ (The Circle, 2000), ćemo se još više približiti temi.
„Stvarni svijet donosi filmu samo nevolje“ [1]. U toku ovog rada težiću da uhvatim ono što bi mogle biti te nevolje. Možda će biti lagodnije težiti za nečim što je na prelazu između ova dva svijeta – Stvarnog svijeta i svijeta Filma. Dakle, nevolje bi mogle biti na putu od prvog ka ovom drugom, pa ćemo u njihovoj potrazi za smještanjem u ovaj drugi svijet, probati da ih uhvatimo i analiziramo.

Neka težnja krene!

Stvarnost i/ili istina

Čovjek i istina

radna subota 2i

Davor Golubović, Radna subota

Još od davnih vremena, kako se razvijala ljudska civilazacija i način funkcionisanja u društvu, ljudi su težili ka saznavanju. Sasvim je prirodna čovjekova potreba da na osnovu stečenih znanja napreduje u raznim segmentima života. Možda čovjek ustvari život i doživljava kao konstantni napredak. Kada se dese porazi, prebolimo ih, ali i kada ostvarimo zacrtani cilj, istog momenta postavljamo novi cilj i to što težimo ka njemu održava naš entuzijazam, a sam momenat sreće kada ga ostvarimo, nažalost traje jako kratko. Tako se vraćamo na tezu o znanju i saznanju. Dakle, kad čovjek nešto sazna – osim što će imati potrebu da sazna novo znanje i eventualno da nesebično prenese znanje, kada zapečati ono što je saznato – istog časa automatski sebi postavlja novi saznajni cilj. Možda čak i to što imamo više znanja znači da ćemo imati sve više potrebe da saznajemo. Tako, samo oni najuporniji – pogotovo u tim davnim vremenima kada se prvi put pokreću ta pitanja – željeli su da dobiju odgovore na neka od najteže rješivih misterija. Jedno od tih pitanja jeste pitanje istine, baš kao i pitanje stvarnosti.
Odakle nam tačni odgovori na ovakva pitanja? Ko može sa sigurnošću da tvrdi da su ovi fenomeni stvarno objašnjivi? Uzmimo u obzir kompleknost čovjekovog mozga i to u kolikoj mjeri smo u stanju da ubjedimo sebe u nešto pa čak i vezano za nas same, a da kasnije shvatimo da nismo bili u pravu. Istina je uslovljenja vjerovanjem u njenu istinitost, a ne njenom istinskom istinitošću. Iz prethodne rečenice pune riječi koje imaju korijen riječi „istina“, proiziliazi da istina može biti laž. Toliko sarkazma u jasnim, definisanim i logičnm utemeljenjima ne možemo pronaći. Mi vjerujemo u tačnost (termin koji nikako ne smijemo brkati sa istinom) određene informacije, i za nas je to istina, dokle god nalazimo dokaze da u to vjerujemo. U momentu kada saznamo da nismo bili u pravu, istinu nazivamo lažju, ali to neće ukloniti činjenicu da je ta ista laž na određeni period za nas bila istina. Dokle je onda istina stvarno istina? Do trena u kom saznamo da je laž? Hoće li za sve što je sada istinito doći vrijeme kada se ono pretvara u lažno?
Upravo to pravi konstantan konflikt između čovjeka i istine – konstantna trka za značenjem koje nam na kraju uvijek ponudi apsolutnu suprotnost od bilo kakvog očekivanja. U stvarnom svijetu, nedokučivost istine je možda i najteže uhvatljiva, jer ono u šta vjerujemo postaje naša istina, a ne ono što stvarno jeste. Da li istina postoji ili je možda samo tu da nas iritira svojom apsolutnom sveznanošću i odbijanjem da nam se oda, konstantno iznova dokazujući koliko malo znamo i koliko smo mali?
Čovjeku nije u prirodi da odustaje od onoga što zna da ne može dostići tako da će nastaviti da pati, tvrdoglavo tumarajući kroz lavirinte koje nam istina zadaje. Mazohizam proizilazi iz uživanja u strahu, a strah iz neupućenosti u nepoznato. U priči o čovjeku i istini, čovjek uživa u patnji i strahu od svog neznanja i toga šta je oko njega istinito a šta ne, na kraju se, prirodno, posebno bojavši istinitosti postojanja njega samog.

Kreacija, predstava i doživljaj

U našem svijetu, čovjek je poprilično izgubljen. Oko nas lete razne poruke, dok mi pokušavamo da ih uhvatimo u ogromnom kovitlacu informacija koje traže svoje recipijente, pritom utvrđujući sopstveni značaj uz dobijena saznanja ili značenja. Kako su poruke u potrazi za svojom adresom isporučivanja, tako i sam čovjek pokušava da nađe poruku koja je namijenjena direktno njemu, ili pak samom odlukom da će uhvatiti i primiti određenu informaciju, postaje suđeni i izabrani primalac (dekoder) poruke? Reklo bi se da sve ovo zavisi od samog procesa nastajanja poruke, od načina na koji se predstavlja ili prenosi i od samih kompetencija primaoca poruke. Jednostavnije rečeno, imamo tri faze komuniciranja porukama: 1. kreacija, 2. predstava i 3. doživljaj.
Već samim navođenjem, shvatamo da, ne samo da poruka može primiti drugo značenje tokom prenošenja i percipiranja, nego je prava rijetkost slučaj stizanja poruke u onom obliku u kojem je i kreirana. Sjetimo se igre koju smo igrali kao djeca pod nazivom „Gluvi telefoni“.Najtačniji odgovor na mnoga pitanja trebalo bi da bude „Ne znam“!

mes3

Davor Golubović, Mes

Kreatori poruke tj. informacije koja treba da bude prenešena, često jako dobro znaju da lako bivaju „pogrešno“ shvaćeni. Oni koriste jednu poruku šaljući nju samo kao paravan, kako bi onu skrivenu servirali neprimijećeno. Dakle, ovdje govorimo o oblicima manipulacije. Takvih primjera imamo mnogo, svuda oko nas, samo što to nismo u stanju uvijek da „čitamo“, a to zavisi od karakteristika one tri faze komuniciranja porukama.
U priči o stvarnosti i istini, ove tri faze igraju presudnu ulogu, putem sredstava javnog informisanja i umjetničih dijela. Iako često dolazi do uzajamnog, dvosmjernog razmjenjivanja poruka o stvarnosti i istini, postoji jedan najčešće utvrđen smjer. Ko ili šta kreira, ko prenosi i ko percipira poruke u obliku ovih fenomena, saznaćemo u nastavku teksta. Ipak, nadam da nisu mnogi od nas mislili da će jedan „težak“ fenomen poput Istine spoznati tako što će im je neko „lijepo i prosto“ „reći“?

Mas-mediji su tumači stvarnosti i/ili istine?

Stvarno i istinito. Oni koji bi pomislili da je u pitanju sinonim, žestoko bi se prevarili. Stvarnost saznajemo lako, uz pomoć svojih čula, jednostavno prateći svijet oko sebe. Sa druge strane, istina nam je nedodirljiva i nikada do kraja saznata za razliku od stvarnosti za koju možemo da tvrdimo da je moguće dobro je poznavati. Mada, znajući za nesavršenost čovjekovog mozga, kao i njegovu kompleksnost i sklonosti ka raznim autorskim kreacijama drugih svjetova, možda ne možemo do kraja vjerovati ni u stvarnost. Ipak, u odnosu na istinu, za stvarnost možemo da tvrdimo da je mnogo bliža nama i okviru onoga što mi možemo znati, u skladu sa mogućnostima koje posjedujemo. Stvrnost je u jednom smislu bukvalna i jednostavna. Istinu je teže dostići nego stvarnost, pa je samim time smatramo vrjednijom i jačom i više joj se dodvoramo i pokušavamo prići što bliže. Svarnost nam je blizu, na dohvat ruke, pa tako nije dovoljan izazov za nas i našu neukrotivu želju za saznanjem.
U moru neznanja, čovjek oko sebe traži spas. Spas će pokušati da nađe u saznanju ili zabludama, iluzijama, pseudoznanjima…. Ipak, ako neće saznati da li je dobio tačno ili netačno znanje onda to ne može da ga boli? Ovdje masovni mediji blistaju kao heroji, spasioci od neinformisanosti i nepodnošljivog straha od neznanja. Ono što će nam mediji pružiti, za nas će svakako biti spas, jer sve što saznajemo u momentu neznanja, smatramo novim znanjem, iako je moguće, kako smo ranije već napomenuli, da je to saznanje ustvari ogroman korak nazad u more neznanja. „Blago onom ko zna da ne zna, a želi da zna. Teško onom ko misli da zna, a ne zna.“[2] – učili su nas još kao djecu. Mediji se ipak ne opterećuju previše ovakvom izrekom. Što se njih tiče, oni su tu da serviraju informacije koje će doći do nas, a tačnost i objektivnost tih poruka je nešto što se tiče samo nas – publike masovnih medija. Koliko bi lijepo bilo kada bi svako od nas, kao pojedinac, mogao doći do svih informacija koje nam šalju mediji, sam po svojoj volji i znati da je te informacije pronašao upravo on i da ne treba sumnjati u njihovu vjerodostojnost. Čak je i publika danas izuzetno razmažena, svjesno uživajući u sve pasovnijoj ulozi tokom primanja poruka, pritom one medije ili medijske novitete koji nas čine jos razmaženijima, apsolutno podržavajući i obezbjeđujući im uspjeh. Tako, sama čovjekova potreba za samostalnom spoznajom, vjerovatno ne može nadjačati čovjekovu ljenost i naviku da „uči iz fotelje“.
Mas-mediji u svijetu čovjeka u velikoj mjeri jesu kreatori stvarnosti, ili mnogo tačnije rečeno – stvaraoci slika stvarnosti koje ne moraju stvarno biti stvarnost (a uglavnom to i nisu!). Što se tiče istine, ona može proći kroz medijski sistem komuniciranja, ali u potpuno drugačijem obliku nego što je to slučaj sa stvarnošću. Ona se ne percipira uz pomoć čula; ona se shvata. Na pitanje da li su mediji tumači stvarnosti i istine, imamo tri ponuđena odgovora: DA, NE, DJELIMIČNO. Rekao bih da su sva tri tačna: – DA, zato što ono što nam mediji nude postaje naša stvarnost, bez obzira na to da li ona stvarno jeste. Istina takođe može proći kroz medij do nas, ali je pitanje koliko je dobro čitamo (jer često dolazi onda kad nema stvarnosti);
– NE, zato što stvarnost i istina postoje samostalno i van okvira onoga što nam mediji prezentuju, i ovdje ističemo ono stvaranje „slike“ svih fenomena;
– DJELIMIČNO, zato što ni jedan od dva prethodna odgovora nije u potpunosti tačan, a ni pogrešan. Konkretnog i jasnog odgovora na ovo pitanje nema, ali to ne znači da je uzaludno iznova i iznova ga postavljati. Stvarnost i istina bi trebalo da su fenomeni koji su postojali mnogo, mnogo prije nastanka medija kao prenosnika znanja i saznanja, ali ipak i ona slika koju mediji stvore i ista ta slika koja je posmatrana od strane publike kao da nije slika već kao „realno“ stanje stvari ima jednaku moć kao ovi fenomeni u svom pravom, istinskom značenju. U momentu kada slika kao kreacija biva posmatrana kao stvarnost ili istina, ona doživljava transcedentno obnavljanje kreiranog značenja, dakle postaje ono što se pretvara da jeste. Djeluje pomalo tužno u kolikoj mjeri mediji mogu da izmijene naš prostor i vrijeme, ali to je istina o kojoj nešto više mogu znati samo izuzetno privilegovani na koje mi ostali možemo samo biti ljubomorni. Mada, u svijetu istine i stvarnosti, možda i oni bivaju prevareni.
Postoji, dakako, jedan posrednik među nama koji se nikako ne trudi da prenese stvarnost kakva jeste, a istinu svakako prenosi – čak je i sam – istina. Svojim posebnim estetskim jezikom i svojom briljantnom vještinom kreirajući novi svijet iluzija od manjih dijelova stvarnosti, on svakako govori istinu. U pitanju je umjetnost.

Stvarnost bez medija

Kako bi bilo zamisliti život danas bez učešća medija u njemu? Mnogi naprave i poteze poput izbacivanja televizora iz kuće ili stavljanja istog u ormar, sve dok im ne zatreba ponovo. Kako svako od nas može da bude medijum-prenosnik, ista ta osoba na ovaj način neće spriječiti da joj stižu neke osnovne, udarne vijesti. Dovoljno bi bilo da sretne nekog od komšija ko voli da popriča o aktuelnim temama: poput smrti poznatog pjevača ili ostavke koju je podnio premijer. Poenta je u tome da koliko god mi mislili da smo zaštićeni od slike stvarnosti koju nam „prodaje“ medijski manipulator, u današnje vrijeme joj je skoro nemoguće pobjeći. Samo apsolutnim osamljenjenjem u odnosu na ljude u okolini bismo mogli „zabraniti“ stizanje neželjenih poruka na našu adresu. Možda bismo čak na taj način bili bliži istini, bez konstantnog petljanja stvarnosti?
Iako bi se reklo da je internet medij sa najblistavijom budućnošću, vodeću ulogu u kreiranju i prenošenju stvarnosti i dalje igra televizijski medij, a televizija – kao medij koji je prevashodno nastao sa ciljem da informiše (pa tek onda da edukuje i zabavi) – ima ogroman uticaj na sve nas. Televizija nas obavještava o onome što se dešava u našoj okolini, o svakoj situaciji koja nas zadesi i u koju smo upleteni, svi mi zajedno. Na ovaj način, uz mogućnost da sa kasirkom u prodavnici komentarišemo određenu dobru ili lošu stranu sadašnjosti i karakteristike koja nas sve zajedno svrstava u jednu grupu ili cjelinu, stvara se osječaj pripadnosti, postajemo narod. „Kažu da će danas biti 40°C“ ili „Kriza nas je sve zahvatila“, …, neke su od svakodnevnih nekima dosadnih rečenica koje možete razmijeniti sa bilo kim, time se smjestivši „u isti koš“ sa svima. Ne bi bilo tako kada ne bi postojala jedna „opšta“ stvarnost prezentovana na isti (ili manje različit način) kao što to rade mediji. Kako bismo onda uopšte komunicirali kada bi svako od nas vjerovao u svoju stvarnost, bilo doživljenu ili kreiranu. „Bilo je na televiziji…“ u startu je najjači argument o vjerodostojnosti neke informacije. Ipak, ni na to se nikada nećemo moći u potpunosti osloniti, ukoliko malo bolje razmislimo o onim skrivenim ciljevima medijskih industrija.
Stvarnost bez medija postoji, ali uz pomoć medija je prosječan pripadnik medijske publike, gdje god da se nalazi, može bolje upoznati. Ne znamo koliko je kreirana (medijska) stvarnost jednaka „realnoj“ stvarnosti, ali u momentu percipiranja, ono kreirano se uzima kao realno.
Film kao medij uopšte ne pokušava da prezentuje stvarnost, već upravo suprotno od toga. On upravo otvoreno i ponosno „lažira“ stvarnost. Idemo dalje i guramo ka središtu ove sjajne teme za raspravu o uticaju stvarnosti na film i filma na stvarnost. Pitanje je samo koliko stvarno možemo saznati o tome, a koliko ćemo misliti da smo saznali, u skladu sa onim što je kreirano, a od strane nas percipirano kao stvarno. Ne očajavajmo ipak, jer nam to samo može dati još više povoda za veliki izbor stavova i nastajanja kreativnih diskursa.

Film i stvarni svijet

Umjetnost i stvarnost

Stvarnost i umjetnost. Dvije riječi koje smo navikli da čujemo u stvarnom životu od kojih je jedna dio naše svakodnevnice, a druga svakako to nije u svim slučajevima. Naravno, umjetnost je ta koja ne čini veći dio života svakome od nas. To je jedan od onih fenomena koje ne možemo lako definisati, opisati i prepoznati – baš kao što je slučaj sa istinom. Što više sličnosti i razlika nalazimo u fenomenima koje proučavamo ovdje, više ćemo znati o njima. Postoji mnošto definicija umjetnosti, od kojih su jako rijetke one opšte-prihvaćene a i one koje to jesu, zvuče opet previše jednostavno, suvoparno i precizno određeno – baš onako kako Umjetnost ne bi voljela da bude opisana.
U odnosu na umjetnost, stvarnost postaje skoro pa dosadna, lako objašniva i očigledna. Za umjetnost nije isključivo potrebno imati posebno istančan ukus, ili da smo naročito učeni o ovoj djelatnosti. Neki ljudi mogu da pronađu umjetnost kroz uživanje u hrani, u ljepoti igranja u životu.
U uvodu smo govorili o umjetnosti kao o zasebnom svijetu u odnosu na stvarnost, sa vrlo posebnim jezikom izražavanja. Takođe, da biste ušli u umjetnost tj. pokušali da doživite određeno djelo, morate „izaći“ iz vremena i prostora koji čine vašu trenutnu stvarnost. Ako to ne umijete, onda ne možete da uživate umjetnost. To zaista jeste tako, jer umjetnost uglavnom nije uslovljena stvarnošću. Može da utiče u jednom smislu, čak i da inspiriše autore, naravno, ali gledan iz svijeta umjetnosti, stvarni svijet je vrlo dosadan način življenja i zavidan što ne može dokučiti nju – umjetnost. Možda ovo djeluje malo grubo prema stvarnosti, ali umjetnost ima pravo da ima i taj arogantan pogled na stvarnost dobrim dijelom zato što se stvarnost često trudi da ugrozi ovu drugu. Koliko je samo genijalnih autora bilo osuđivano na razne ohole načine zbog svojih neuklapanja u prosjek stvarnosti, zbog svojih kritičkih pogleda na svijet i borbe protiv primitivizma? Mnogi ljudi imaju problem da razumiju umjetnike, a upravo oni najagresivnije postavljeni su najzavidniji – ne samo zato što nemaju određeni talenat kroz koji mogu da se izraze nego – zato što nemaju pojma o čemu govore oni koji ga imaju.
Stvarnost i umjetnost drugačije razumiju one univerzalne svakodnevne stvari oko nas. Npr. prosipanje kafe i toca iz džezve u sudoperu, stvarnost će vidjeti kao otklanjanje otpada (tj. samo kao prosipanje kafe i toca iz džezve u sudoperu), a umjetnost će u miješanju toca sa mlazom vode koji pada na dno sudopere, vidjeti potencijalnu sjajnu fotografiju, izuzetan kadar filma, ili će od toga što je vidjela stvoriti kompletnu početnu ideju bilo kakvog kretivnog izraza ili asocijaciju na nešto već ranije viđeno. To je osnovna razlika između ova dva svijeta. Stvarnost vidi stvari onakve kakve jesu, ali ih čini banalnima i prolaznima, a umjetnost se trudi da od najobičnije stvari načini djelo, sačuvavši, izrazivši ili predstavljajući na taj način određeni momenat koji je prošao kroz stvarnost, a ona ga tako olako i svirepo odbacila, pustivši da proteče kroz VRIJEME. U nastavku rada, proučavaćemo šta film radi sa uhvaćenim a kasnije i stvorenim vremenom.

San i istina unutar stvarnog

„Film je sredstvo da se iz smrti, iz propasti, iz odlaska u vječnost, vrati u naš sadašnji trenutak nešto što više nije u tom životu. Ta vaskrsavajuća uloga filma je jedna od važnih pretpostavki zašto gledalac vjeruje u ono što mu se na filmskom platnu prikazuje. On je spreman da to prihvati kao neku vrstu mirakula – svijet iznikao ni iz čega, iz praznine, a liči na realni svijet.“[3]
„San je mentalna aktivnost za vrijeme spavanja. Ne podliježe kritičnosti, nevoljna je i iracionalna. San najpotpunije pomaže proučavanju nesvjesnog u spoznavanju samog sebe.“[4]
Kada se desi nešto neobično i neočekivano za svarnost, u šali vam govore da se uštinete za ruku kako biste se uvjerili da ne sanjate. San je, kao takav, prostor i vrijeme u koje smo smješteni onda kada „otplovimo“ iz prostora i vremena u kojem zaista jesmo, bilo da se radi o sanjanju tokom spavanja ili budnom sanjarenju uz pomoć mašte. I jedno i drugo podrazumijeva da smo na neko vrijeme, svjesno ili nesvjesno, zaboravili na stvarnost. Život kroz snove naravno nije jednako stvaran i „opipljiv“ kao stvarnost, ali ukoliko naša stvarnost ne zadovoljava naša čula, želje i potrebe, bićemo više nego srećni da se sa tim sretnemo u fantazijama sopstvenog mozga. Sam taj ljudski organ – mozak je vrlo fascinatan jer uz pomoć njega percipiramo stvarnost i dio smo nje, ali uz pomoć njega imamo i snove, kao suprotnost stvarnosti, dok sam mozak naravno jeste dio stvarnosti. Kako je moguće onda da stvarnost ima dijelove sebe, i manje dijelove tih dijelova koje tako slabo poznaje? Snovi nisu stvarnost, ali su svakako dio stvarnosti, koje ona sama nikada neće spoznati do kraja, baš kao što je svakom čovjeku teško da upozna sebe do srži.
San ponekad, nažalost, samo zna da nas podsjeti na to koliko naš stvarni život može biti dosadan i tup. Nakon doživljenog letjenja, padanja sa petog sprata, pucnjave ili jurnjave sa noževima, trebalo bi „hladne glave“da odemo u prodavnicu po namirnice za doručak? Kao uzrok naših osobina i kompletnog psihološkog profila, neki od nas će se poprilično vezati za svoje snove, tu se „igrajući“ onako kako im to njihov život ne može priuštiti. Osim što san može da nam pruži vrhunsko uživanje u kreacijama nove stvarnosti, može da nas jača za prvobitnu realnost. Iako se sam doživljaj određenog događaja koji se desi u snu ili u stvarnosti ne može mnogo porediti, san nas može pripremiti za određenu reakciju od koje strijepimo u budućnosti. Noćne more vremenom prevazilazimo, pa u realnosti znamo lakše da se nosimo sa teškim mislima slične tematike. Susrete kojih se plašimo ćemo u realnosti lakše podnijeti ako smo u snu već jednom uspjeli da vizualizujemo takvu situaciju i na taj način je učinili više poznatom i manje strašnom.
San itekako može da bude inspirišući za umjetnike i generalno po svojoj prirodi stvoreno umjetničko djelo „liči“ na san jednog autora (ili pak posmatrača?) Ipak, umjetnost koja je bez konkurencije najbliža snu i sasvim jasno se može sa njim uporediti – jeste film. Samom odlukom da gledamo film, mi se na suptilan način rješavamo svoje svijesti i tonemo u san o kojem ne donosimo nikakve odluke o tome šta će se dalje dešavati. Percpecija, analiza i doživljaj onoga što ćemo vidjeti je naravno poseban dio ove priče jer to stvano zavisi od nas samih. Filmu je sve dozvoljeno, baš kao i u snu. Nema prihvatanja nemogućeg, barem u skladu sa žanrom koji odlučimo da gledamo ili pak u skladu sa tim koliko smo kasno večerali ili koliko je našem mozgu potrebno „ludila“ i „vrištanja“ zbog nepodnošenja lake kolotečine našeg života (Kundera). Mada, san, a ni film ne mora biti toliko „bježeći“ od stvarnosti, može joj čak biti vrlo sličan, ali opet mnogo ljepši od stvarnosti jer je „začinjen“ svim elementima koji su „nemogući“ u realnosti. To su u snu npr. kratke promjene fizičkog izgleda osobe za koju znamo da je jedna ista ili jeziv zvuk koji ista osoba ispusti na svakih 20-ak sekundi dok pijemo sa njom kafu, dok je to u jednom divnom svijetu filma skup elemenata filmskog jezika koje osjećamo oko sebe i pomažu nam da lakše zapamtimo i urežemo određene slike u našu memoriju.
Zašto nam je lakše zatvorenih očiju vizualizovati scenu iz filma nego scenu iz života? (Baš kao i iz sna!) Zato što smo u filmu imali zadovoljena sva čula, tačnije iluziju zadovoljenih čula kroz onoga koji „živi“ u filmu, bilo da se radi određenom liku kreiranom u scenariju ili o „očima“ koje lutaju kroz poseban prostor, zvijerajući u određene prizore ili „ušima“ koje lete među odjekujuću dvoranu krcatu raznim zvukovima. Dakle, mi u stvarnosti doživimo određenu životnu situaciju, bilo da nas obraduje ili potrese, ali ono što najviše ostane „utisnuto“ jeste naš lični doživljaj te situacije, a same slike ili zvuka koji su se odigrali pred nama, kasnije ne možemo jasno da se sjetimo ili barem ne možemo objektivno sačuvati tu scenu u glavi zbog prezauzetosti praćenja signala oko nas i u nama.U filmu, to nije tako jer je sve što treba da čujemo, vidimo i osjetimo tu, na ekranu ispred nas, i u zvukovima koji dopiru do nas. Slika i ton u filmu su namjenski „upakovani“ za nas i naša osjetljiva čula, na pažljivo biran način, kako bi se znalo koje čulo u kojem momentu ima najaktivniju percipirajuću moć. Nakon što se „probudimo“, tj. ustanemo sa stolice u bioskopu – ili, ono što je danas češće, sa kauča u našem dnevnom boravku – vraćamo se u „ustajanje sa stolice“, baš kao jednu od prvih u nizu apsolutno mehaničkih stvari koje odrađujemo i ne čine naš život fantastičnim i posebnim kao što bi to moglo biti u filmu. Zato nikako nije čudno kada se prosječan gledalac filma pretvori u filmofila koji je apsolutno nezainteresovan za ulaganje u svoju stvarnost, dokle god ima pristup drugim svjetovima, kao što mu to pruža film.
Fenomeni koji posebno zahtijevaju našu pažnju ovdje jesu filmski prostor i filmsko vrijeme. Kada govorimo o prostoru u filmu, mislimo na sva ona mjesta koja obiđemo sa onim „lutajućim očima“, prateći aktere u filmu ili prizore bez aktera, pritom osjećajući virtuelni prostor oko sebe. Naše prave oči se pretvaraju u one virtuelne, koje plove kroz filmski prostor jer je naš pogled apsolutno fokusiran na ono šta se dešava „unutar“ kutije televizora ili kompjuterskog ekrana, tj. bioskopskog platna. Ovaj efekat se postiže uz pomoć filmske kamere i rasporedom u kadru u kojem možemo razaznati trodimenzionalnost prostora kroz koji se događa film. Ne moram previše naglašavati da se vrlo slična situacija odigrava kada sanjamo. U stvarnosti mi ležimo u krevetu skoro nepomično, a u našoj glavi trčimo, skačemo i letimo kroz neki potpuno drugi prostor. Ako je u glavi a ne u „spoljašnjem svijetu“, u realnosti, to je manje stvarno? To tako tada ne djeluje. Iako sanjamo, taj prostor je za nas u datom momentu shvaćen kao onaj u kojem se krećemo i u kojem jesmo. Kad smo kod spominjanja „momenta“ kao elementa vremena, filmsko vrijeme je drugi fenomen kojim ćemo se pozabaviti, takođe jedan od onih koji stvara filmska djelatnost i koji nam postavlja onu gomilu pitanja oko kreiranja, predstavljanja i doživljavanja umjetnosti i njenih segmenata. Autor filma namjenski pripremi vrijeme u njemu, koje je svakakvo, samo nikako realno. U filmu vrijeme nije onakvo kakvo je u realnosti, sa svim elementima „brzo proteklog vremena“ tj. zanimljivog, a sa druge strane mnogo užasavajuće-dosadnog čekanja koje svakodnevno imamo u životu. U filmu možemo „preletjeti“ vrijeme koje nam ne treba i posvetiti se suštini. U jednom momentu određenog filma posmatramo glavnog lika kako odlazi u krevet da spava, a poslije par sekundi ga vidimo kako izjutra kupuje novine na obližnjoj trafici. Kada bismo u realnom vremenu mogli preskočiti ili smjestiti u samo nekoliko sekundi sve vrijeme koje ostavimo (damo i izgubimo) na spavanje i razbuđivanje, bilo bi sjajno. Bilo bi filmski!

„Film ima apstraktnu neposrednost prisustva žive stvarnosti, jer je njegovo ‘sada’ i ‘ovdje’ u osnovi imaginarno, mada su likovi i njihovo kretanje vizuelno realni.“[5] U tom kontekstu se razumije i kontinuitet – „prostorno-vremensko jedinstvo u filmu, vizuelno-zvučni psihološki privid, rezultat procesa čulne percepcije dva ili više montiranih kadrova, kao delova rasparčane stvarnosti, koji se u gledaočevoj svijesti konstruišu u prividni i logički tok događaja, slično kao u percepciji objektivne stvarnosti.“[6]
Realistično filmsko vrijeme doživimo kroz filmove u kojima je vrijeme na realan način prikazano u sklopu filma. Najbukvalnije rečeno, film koji je sastavljen od jednog kadra (prilikom čega pod „kadar“ podrazumijevam njegovo drugo značenje – ono što snimimo od jednog paljenja do gašenja kamere) ili od više kadrova, ali da je vrijeme prikazano potpuno realno, bez ikakvih pauza u pripovijedanju.
Prema Frojdu (Sigmund Freud, 1856-1939), san ne ponavlja vjerno podarak (nadržaj) iz stvarnosti, već ga prerađuje, pravi aluziju. Tu aluziju treba odgonetnuti i otkriti šta aluzija skriva, a san poručuje. San pretežno misli u vizuelnim slikama, ali ne isključivo u njima. Radi takođe sa slušnim slikama i u manjoj mjeri sa utiscima koje daju ostala čula. San isplete mrežu od niza dešavanja, misli i slika, preklopljenih međusobno i izloži se snivaču kao film na platnu.[7]
Prema Jungu (Carl Gustav Jung, 1875-1961), snovi nemaju samo funkciju liječenja, već nas i podučavaju, dopunjuju, usmjeravaju, inspirišu, ukazuju nam gdje griješimo i gdje smo neprilagođeni i, konačno, daju nam odgovore na pitanja i rješenja za probleme sa kojima svjesni dio naše ličnosti ne može da izađe na kraj, budući da svijest, za razliku od nesvjesnog, nikada ne vidi cjelinu. Stoga se u eri naučnog tumačenja snova san koristi kao izvještač nesvjesnog.[8]
Nakon konsultovanja sa psihologijom, možemo još čvršće vjerovati u veliku sličnost sna sa filmom. Jedan od uzročnika „sanjive iluzije“ u filmu jeste i kinestezija: „Specifično filmski doživljaj koji kod gledaoca stvara utisak pokreta, uprkos činjenici da se gledaočevo tijelo nalazi u stanju mirovanja. Kinestetičko djelovanje filma stvara se i intenzivira primjenom specifičnih filmskih izražajnih sredstava – posebnom organizacijom pokretnih slika (montažom), smjenjivanjem i igrom oblika, svetlosti, senki, boja, linija (kompozicija kadra, pokretna kamera i optički efekti), kao i osobenim međusobnim skladom sadržaja, značenja kadrova i njihovih spoljnih promjena.“[9]
Filmski izraz ima ogroman asortiman mogućnosti za pripovijedanje, bilo da je u pitanju prenošenje stvarnosti ili potpuno izmjenjivanje iste. Fenomen filmskog i afilmskog vremena najvještije uspijeva da nas zavara da je film po svojoj vjerodostojnosti – sasvim jednak stvarnom svijetu, iako je, baš kao i san – samostalna cjelina koja se ne trudi da imitira.

Kreacija kao „pravi“ svijet

Koliko vremena je potrebno da se dijete ubijedi da to što je upravo vidjelo u filmu nije stvarno (ili nije moguće)? Kako mu objasniti da je sve to samo unutar „kutije“ i da ne mora značiti da se stvarno desilo? Vjerovatno zavisi od roditelja (ili drugog „ubjedioca“), samog djeteta ali i od ubjedljivosti one druge strane – filma koji je dijete gledalo. Ono vjeruje fantastičnim prizorima ili se „druži“ sa likovima sa kojima se, kroz iluziju, virtuelno upozna i poveže. Taj paralelni, filmski, nestvarni svijet za dijete je više nego ispravan i stvaran.
U momentu praćenja filma, svako od nas se pretvara u to intuitivno djete, prepustivši da našim čulima upravlja paralelni svijet iz filma. Ovakav svijet ustvari podrazumijeva kreaciju stvorenu od strane dva subjekta: prvi je grupa autora i učesnika u pravljenju filma sa svim svojim pojedinačnim i specifičnim doprinosima, a drugi subjekat smo mi sami, koji svojim doživljajem sasvim ravnopravno utičemo i održavamo Kreaciju kao „pravi“ svijet.
Možemo ostati unutar priče filma, sretati likove ili osjećati atmosferu filma, satima ili čak danima nakon gledanja filma u onom prostornom i vremenskom smislu poklopljenim sa filmskim vremenom i prostorom (onako kako je to jedino moguće u trezvenoj stvarnosti).
U našem mozgu na neko vrijeme održavamo ponavljajuću informaciju, pa iznova proživljavamo: zapamćene scene filma koje se preslikavaju na naš prostor u kojem mi živimo (iza odraza u ogledalu ili kroz pogled na plafon iz našeg kreveta), likovi sa kojima se identifikujemo i koje prepoznajemo u drugim ljudima, doživljaj sebe samoga kao novog aktera kojeg možemo da zamislimo u okviru određene grupe u filmu ili kao ljubavnika osobe iz filma ako dođe do oblika zaljubljenosti itd. Sve ovo je upravo dokaz da film kreira čitav jedan drugi svijet oko nas, dok stvarnost tj. njeni elementi (soba, ljudi koje poznajemo, mi sami) tu ne bi trebali previše da smetaju nego bi stvarnost čak mogla svojim učešćem da utiče na stvaranje tog novog, nekome i stvarnijeg svijeta od same stvarnosti. Neočekivano, dolazimo do zaključka da postoji i treći subjekat u kreiranju zasebnog svijeta iluzija, a to je sama stvarnost. Dakle, stvarni svijet utiče na stvaranje novog nestvarnog svijeta, a ovaj možda zbog svoje ubjedljivosti uspijeva da zavara čak i nju – jednog od učesnika u tom stvaranju – samu stvarnost. Opet se možemo čuditi tome koliko stvarnost nije svjesna elemenata sebe koje je sama stvorila i tome kako čak i pokušava da se „odrekne“ svojih određenih dijelova, baš kao što čovjek može poželjeti da se odrekne dijela sebe i ne biti svjestan da je baš taj dio možda i najblistaviji, najsjajniji ukras njegove ličnosti.
Svaka umjetnost nas u jednom smislu „guta“ u svoj svijet i povremeno svjesno ili nesvjesno postajemo više dio tog svijeta nego onog u kojem idemo na posao i pijemo kafu svako jutro. Prihvatamo da je naš realni život neuporedivo zanimljiviji ukoliko se u njega umiješa nažalost ljepši nestvarni svijet. To je slučaj sa svim umjetnostima, ali sa filmom je to najizražajnije zbog jedinstva prostora i vremena, slike i zvuka, riječi i pokreta, nas i naših dvojnika.

Izvori

  1. Bezdanov Gostimir, S./Radinović Andrić, K. (u pripremi) Priča sa medijske strane – (separati za nastavu)
  2. Dušan Stojanović u: Odiseja filma (TV serijal). Autori: Karolj Viček/Ivan Obrenov. Stručni konsultanti: Dušan Stojanović/Ranko Munitić. Režija: Karolj Viček. TVNS, 1992
  3. Eko, Umberto (2007) Istorija ružnoće, Plato, Beograd.
  4. Enciklopedija Britanika (2005), Narodna knjiga, Politika, Beograd.
  5. oxforddictionaries.com
  6. rogerebert.suntimes.com
  7. senseofcinema.com
  8. wikipedia.org
  9. Janson, H.V. (1982) Istorija umetnosti, Jugoslavija, Beograd.
  10. Klaić, Bratoljub (1972) Veliki rječnik stranih riječi izraza i kratica, Zora, Zagreb.
  11. Klajn, Ivan (2007) Rečnik jezičkih nedoumica, Prometej, Novi Sad.
  12. Leksikon filmskih i televizijskih pojmova (2003) Univerzitet umetnosti, Beograd.
  13. Ranković, M. (1973) Komparativna estetika, Umetnička akademija, Beograd.
  14. Third New International Dictionary of the English Language (2002) Webster’s, London.
  15.  Vujaklija, Milan (1980) Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta, Beograd.
  16. www.filmsite.org
  17. www.freedictionary.com
  18. www.imdb.com
  19. www.nytimes.com
  20. www.oxfordadvancedlearnersdictionary.com
  21. www.psihoterpija.rs
  22. www.spreety.com
  23. www.thefreedictionary.com
  24. www.vokabular.org

[1] Karel Čapek (češ. Karel Čapek, 1890-1938) jedan je od najistaknutijih čeških književnika XX vijeka. Prvi je u svijetu upotrebio riječ „robot“, u svojoj drami „R.U.R.“ (Rossumovi Univerzální Roboti, 1920), a sam je tvrdio da je njegov brat Josef smislio ovu riječ. Pisao je inteligentno i humoristički o širokom spektru tema. Njegovi radovi su poznati po interesantnom i preciznom opisu stvarnosti. Najviše je poznat kao pisac naučne fantastike, koju je pisao mnogo prije nego što je ovaj žanr postao zasebna grana književnosti. Može se smatrati osnivačem klasične naučne fantastike, čija je glavna tema moguća ili alternativna budućnosti čovječanstva. Mnogi njegovi radovi predstavljaju diskusiju o etičkim i drugim aspektima revolucionarnih pronalazaka i procesa, koji su se dali naslutiti početkom XX vijeka. Obrađujući takve teme, Čapek je izražavao strah od nailazećih društvenih katastrofa, diktatura, nasilja i neograničene vlasti korporacija. Nastojao je pritom da nađe nadu za ljudska bića. Pisao je i detektivske priče, pripovetke, romane, drame, putopise, eseje i feljtone. Njegovi najznačajniji radovi su pokušaji rješavanja problema epistemologije, da odgovori na pitanje: Šta je znanje?

[2] Narodna poslovica

[3] Dušan Stojanović u: Odiseja filma (TV serijal). Autori: Karolj Viček/Ivan Obrenov. Stručni konsultanti: Dušan Stojanović/Ranko Munitić. Režija: Karolj Viček. TVNS, 1992. Preuzeto iz: Bezdanov Gostimir, S./Radinović Andrić, K. (u pripremi) Priča sa medijske strane (separati za nastavu)

[4] wikipedia.org, pogledati porijeklo definicije (datum preuzimanja: 05.09.2012.)

[5] Ranković, M. Komparativna estetika. Umetnička akademija. Beograd. 1973. str. 125.

[6] Videti: Leksikon filmskih i televizijskih pojmova. Univerzitet umetnosti u Beogradu. Beograd. 2003.

[7] wikipedija.org (datum preuzimanja: 20.09.2012.)

[8] Ibid

[9] Leksikon filmskih i televizijskih pojmova. Univerzitet umetnosti u Beogradu. Beograd. 2003.