Skip to content

TIM BARTON (dio 1/2)

Biljana Vušović

EDI-01, 06/2016


Ovu temu sam izabrala zbog njene širine i otvorenosti, zbog toga što mi pruža mogućnost da se bavim i istražujem u domenu umjetnosti koju volim. Pruža mi mogućnost da samoj sebi postavim granice i okvire u kojima se krećem. Sloboda izbora – a onda i doživljaja i njima pripadajućih emocija – sloboda pratećih misli i konačnog govora o svemu doživljenom i mišljenom.
Autorski rukopis u umjetnosti pokretnih slika. Pokretne slike – iluzija koju je začeo film – umjetnički je okvir u kojem se kreće rad, a unutar tog okvira bavimo se autorskim rukopisom. Autor (lat. augere, fr. auteur), tvorac nekog djela. Rukopis se može šire odrediti kao stil, odnosno način davanja oblika, osobena autentična (individualna) umjetnička izražajnost.
Rukopis (način davanja oblika) je za autora (umjetnika) izuzetno bitan, sve do momenta dok ne ugrožava njegovu umjetnost, dok se njegova umjetnost ne pretvori u ambiciju da gledamo njega a ne djelo. Umjereno doziranje stila (način davanja oblika) autora čini prepoznatljivim (originalnim), a originalnost je ono čemu se teži. Ja biram Tima Vilijama Bartona (Tim William Burton), kao jednog od meni najdražih i, po mom mišljenju, najkvalitetnijih autora savremene kinematografije. Radio on u ulozi reditelja, scenariste ili animatora, negov stil ostaje prepoznatljiv. Ono što slijedi jeste istraživanje Bartonovog rediteljskog opusa, preciznije rečeno, igranih filmova, kojima je najmanji zajednički sadržalac Džoni Dep (Johnny Depp), kao nezaobilazni element prepoznavanja autorskog rukopisa.

Autorstvo

Edward Scissorhands

„Edvard Makazoruki“ je drama prožeta segmentom naučne fantastike. Originalna ideja za ovaj film je Bartonova i potiče još iz njegovog djetinjstva, Edvardov lik se nalazio na njegovim crtežima iz mladosti. Kerolin Tompson (Caroline Thompson), koja je sa njim radila i na filmu “Bitlđus”, pisala je scenario a Deni Elfman potpisuje muziku. Edvarda igra Džoni Dep (Johnny Depp), iako su prije njega u opticaju bila mnogo veća imena holivudske glumačke scene. Ovim filmom Dep i Barton otpočinju svoju saradnju. Pored Depa, ovde igraju i Vinona Rajder (Winona Ryder), Dajen Vist (Dianne Wiest), Entoni Majkle Hol (Anthony Michael Hall), Keti Bejker (Kathy Baker), Alen Arkin (Alan Arkin) itd. Jedini lik koji je stvaran namjenski za glumca je lik Edvardovog izumitelja, a igra ga Vinsent Prajs (Vincent Price).
Edvard Makazoruki se može tumačiti kao „reinkarnacija“ Tima Bartona. On nastaje u periodu kada je Barton bio tinejdžer. Edvardov lik nije apsolutno izmišljen, njime Barton prikazuje sebe kao potpuno introvertnog i – kako i sam kaže – ne pretjerano sposobnog za komunikaciju sa ljudima oko sebe. Tim Barton, ne samo u slučaju Edvarda, već kao autor uopšte, stvara likove koji nisu društveno prihvatljivi, njegov lik je uvijek neshvaćen od strane društva i njegov problem je ono čijem rješenju svi težimo. Barton stvara lika sa problemom, lika koji pati više od običnog čovjeka, u Bartonovom svijetu je sve moguće i zato sve postupke njegovog lika pravdamo, koliko god on bio pogrešan. Tompsonova objašnjava “Edvarda Makazorukog” kao bajku, bajku u koju ne moramo po svaku cijenu vjerovati, ali je moramo razumjeti, sa Edvardom ne možeš a da ne saosjećaš.
Scenario za ovaj film prvo je otkupila Kuća Warner Bros., dok je Barton radio na filmovima Pee-wee’s Big Adventure i Beetlejuice. Ali su nekoliko mjeseci kasnije prava prodali 20th Century Fox – tako što je Kuća pristala na to da finansira scenario Tompsonove, a Bartonu su dali odriješene ruke. Siže je inspirisan Universal Horror filmovima, kao što su The Hunchback of Notre Dame (1923), The Phantom of the Opera (1925), Frankenstein (1931), Creature from the Black Lagoon (1954), kao i King Kong (1933).
Pošto je ovaj film ogromnim dijelom nalik Bartonovoj biografiji, tako je i sami ambijent u kojem je smještena radnja vrlo sličan Burbanku u kojem je Barton odrastao. Lutz, Florida je mjesto na kojem je ovaj film sniman, a snimanje je trajalo 3 mjeseca. Rik Hajnrih (Rick Heinrichs) je jedan od art dizjnera koji je – da bi se pokazala suburbana kultura i apsolutna, ne sličnost, nego „istost“ ljudi u tom mjestu – donio odluku da se kuće ofarbaju u bezlične, isprane boje, koje nam pokazuju umiformisanost, bez razlike u mišljenju, ponašanju i načinu života tih ljudi.
Zanimljivo da u većini Bartonovih filmova nalazimo prikaz odnosa između djece i roditelja.
PEG:
“Where are your parents,
Your mother,
Your father?”
EDWARD:
“He didn’t wake up.”

makazoruki

Isto tako često je prisutna i želja za porodicom, odnosno harmonijom, koja je uvijek prikazana za kuhinjskim stolom: večera je i svi članovi porodice su za stolom…
Klasični Bartonov jezik izražavanja i atmosferu, kad je ovaj film u pitanju, prepoznajemo kod mračnog dvorca u kojem živi Edvard, kao i kod samog Edvardovog izgleda. Što se tiče boja, Barton ne odstupa od crne, bijele i crvene, u njima nam je uvijek sugeriran taj „gothic“ svijet Bartonove mašte. Iako je ovaj film velikim dijelom obojan bezlično, odstupa Edvard u svom crnom odijelu. Scena u kojoj Edvard ubija Džima najintenzivnije nosi Bartonov vizuelni identitet. U njoj zatičemo blijedo obojanog Džima nasuprot Kim, koja je u bijeloj haljini, sa crvenom mrljom od krvi – neizostavan prizor u svim Bartonovim filmovima – i Edvarda koji je sav u crnom. Kombinacija te tri boje ukazuje na autorov već izgradjeni stil. Takodje tipično Bartonovski manir ogleda se u načinu šminkanja glavnog junaka: blijedo lice sa tamnim oko očiju i tamnim usnama, kao da nema ni kapi krvi… Tim Barton govori slikom, njegov rukopis prepoznajemo u načinu na koji vizualizuje, i kakva god ideja da je, on će nam je prikazati na njemu svojstven način. Postoji teza da ima filmova bez priče, ali ih nema bez slike. Gotovo uvek bih se složila s tim. Ali, kada govorimo o Bartonu, bojim se da te dvije stvari nikako ne možemo odvojiti. Ovaj osobeni autor stvara nerazdvojivi sklad i harmoniju između priče i načina na koji je prikazuje. Njegova priča je bajka u kojoj je sve moguće, njegova bajka je uvijek prožeta nasiljem, kako fizičkim tako i psihičkim, njegovo nasilje je uvijek sa razlogom i potkrijepljeno je ogromnom ljubavlju i romantikom u pozadini. Smatram da je Barton nevjerovatni romantik, a to – i bez ekspilicitno prikazanih scena ljubavi – vidimo makar u njegovom odnosu prema nebu. U skoro svim njegovim filmovima postoji jedan porušeni krov sa kojeg se vidi nebo puno zvijezda i Bartonovog lika, koji nas navodi na to da zajedno sa njim maštamo i prepustimo se tom velikom plavetnilu. Na nebu su, valjda, odgovori svih naših pitanja, ono sve vidi i sve zna.
Na kraju diskursa o ovom filmu, moram se osvrnuti i na kritiku koja ga je izuzetno dobro prihvatila i na izvod iz New York Times-a koji ga, po mom mišljenju savršeno opisuje: “In the case of Edward Scissorhands is a tale of misunderstood gentleness and stifled creativity, of civilization’s power to corrupt innocence, of a heedless beauty and a kindhearted beast. The film, if scratched with something much less sharp than Edward’s fingers, reveals proudly adolescent lessons for us all.”

Sleepy Hollow

„Sanjiva dolina“ je jedan od Bartonovih najpriznatijih filmova, to je klasični horor sa dramom u podzapletu. Ovaj film je rađen na osnovu Irvinove (Washington Irving) priče o Ikabotu Krejnu (Ichabod Crane) i Bezglavom Jahaču (Headless Horseman). Nastajao je od novembra 1998. do aprila 1999. Uloge u ovom filmu tumače Džoni Dep kao Ikabot Krejn, Kristofer Voken (Christopher Walken) kao Bezglavi Jahač i Kristina Riči (Christina Ricci) kao Katrina Van Tasel.
Ideja da se ovaj film uradi potiče još iz 1994. Autori koji su se na taj korak odlučili kao producenta su uzeli Skota Rudina (Scott Rudin) koji je prava na scenario prodao „Paramauntu“ (Paramount Pictures). Pošto autori nisu uspjeli da snime film, scenario (Andrew Kevin Walker) ostaje netaknut sve do 1998. godine. Tada Rudin dolazi na ideju da bi ovaj film mogao da se uradi, a baš u to vrijeme Barton odustaje od rada na Superman Lives i traži dobar scenario za horor. Rudin i njegov partner Adam Šreder (Adam Schroeder) smatrali su da je ovaj scenario idealan za Bartona i tako potpisuju ugovor sa njim. Barton je bio oduševljen scenarijem, a i time što će prvi put u karijeri raditi horor. Posvetio ga je kući „Hammer Film Productions“, pošto su njihovi filmovi imali najviše uticaja na njega kao autora.

sleepy-holow

Skoro čitav film je sniman na setovima, i pored toga što su tražili idealne lokacije ogroman dio budžeta je potrošen na dorađivanje postojećih. Barton je želio da specijalne efekte radi stop-motion tehnikom, a ne kompjuterskom obradom, pa je tako „Tree of the Dead“, po dizajnu Keith Short rađeno u studiju.
Ovaj film je Bartonovo kultno djelo. S obzirom na to da je veliki dio njegove biografije zasnovan na obožavanju horor filmova, „Sanjivom Dolinom“ on odaje priznanje svim autorima koji su u tom pogledu uticali na njega. Barton je za ovo djelo emotivno vjerovatno najviše vezan, jer se njime ostvaruje veliki san. Nakon ovog filma Barton donekle čak mijenja rukopis. „Sanjiva Dolina“ iako snimana u boji, čini se kao da je crno-bijeli, što nam svakako liči na Bartona. On slijedi svoj stil: svi grafički elementi na koje smo navikli su tu, odabir boje, atmosfere, kao i karaktera.
Film je tako obojan da izgleda kao crno-bijeli, iako imamo i vrlo upečatljivu crvenu. Barton ne odstupa od svog „gothic“ manira. Da bi nam prikazao što hladniju i mračniju atmosferu on koristi plavo svijetlo. Naravno, kao i uvijek, glavni junak, iako je u ovom slučaju to policajac Ikabot Krejn, ima prisjećanja i neku crnu tačku u prošlosti i svakako mora biti čudan na neki način. U ovom slučaju je interesantno to što imamo detektiva koji bi trebao biti odraz jakog i hrabrog muškarca, a naš junak je nježan kao ptičica. Tipično za Bartona da konstruiše lika koji je sam po sebi nemoguć, lika koji je toliko pun kontrasta. I u ovom filmu Barton koristi pruge i razne mašine.
Iako pripada horor filmu sa umjereno doziranim humorom, mislim da niko ne može da ga posmatra kao samo takvog. Barton ima tu čudnu moć da nam u svakom svom filmu ubaci po jedan podzaplet koji ima veću vrijednost nego prvobitna ideja.
Spontanost i neposrednost njegovih likova ne može da nas ne drži čvrsto zainteresovane do kraja filma. Barton gradi takvu strukturu u kojoj gledalac ne može a da se ne poistovjeti sa likom i ne može a da mu ne vjeruje, pa makar bio i pogrešan. Ako je naš lik loš i zao, mi ćemo i pored toga što smo svjesni da nismo na strani kanonima određene pravde biti uz njega, jer vjerujemo da težimo višem cilju i mi ustvari tražimo našu pravdu.
„Sanjiva Dolina“ je sa kinematografske strane, sa strane dizajna, specijalnih efekata i muzike, naravno, film koji drži pažnju. Barton ostaje dosledan stilu iz svojih prethodnih filmova, ostaje dinamičan i mračan. Interesantno je to kako je njegov opus žanrovski vrlo šarolik, a jezik izražavanja ostaje potpuno isti, sa toliko transformacija, da komedija ne bude horor i obratno, iako ni od toga ne bježi u potpunosti.
Od strane kritike ovaj film je fenomenalno ocijenjen, mnogi smatraju da je jedan od Bartonovih najboljih filmova. On čak razuvjerava i one koji su Džonija Depa doživljavali kao glumca koji se krije iza svojih mračnih uloga, kako bi sakrio nedostatke svog glumačkog umijeća. Njegova uloga u ovom filmu dovodi do zaključka da je kao glumac nevjerovatan i da kao takav u bilo kojem filmu može da postoji, upravo zbog sposobnosti da se transformiše i prilagodi epohi, da potpuno uđe u psihologiju lika kojeg tumači. Ovaj film je pokupio veliki broj nagrada: za najbolji dizajn, glumu, muziku, režiju…

Charlie and the Chocolate Factory

„Čarli i fabrika čokolade“, fantastika sa momentima komedije, možda čak u neku ruku i psihološki film. Ovo je ekranizacija istoimenog Dalovog (Ronald Dahl) književnog djela za djecu iz 1964. godine. Tema je dio Bartonovog opusa koji, između ostalog, obilježava i Džoni Dep. Dakle, glavna uloga – Džoni Dep kao Vili Vonka (Willie Wonka), Fredi Hajmor (Freddie Highmore) kao Čarli Baket (Charlie Bucket), Helena Bonam Karter kao Čarlijeva majka, Noa Tejlor (Noah Taylor) kao Čarlijev tata i Dejvid Keli (Dawid Kelly) kao djeda Džo, dok malog Vilija igra Bler Danlop (Blair Dunlop).
Produkcijaska kuća „Warner Bros.“ 1999. otkupljuje prava za adaptaciju priče Charlie and the Chocolate Factory. Isprva je režija povjerena Geriju Rosu (Gary Ross), koji je 2001. odustao od filma. Nakon toga, veliki broj reditelja je bio u razmatranju, čak i Skorceze (Martin Scorsese), ali je u maju 2003. odabran Tim Barton On je bio zgrožen činjenicom da u scenariju Vili Vonka igra Čarlijevog oca, pa su scenaristi sa kojima je radio na Corpse Bride i Big Fish napravili novi scenario. Snimanje filma je završeno krrajem 2004 godine, a izdat je u julu 2005. Sa produkcijske strane se isplatio, jer je imao ogromnu zaradu, kako u Americi, tako i širom svijeta.

charlie

Kao autor, Barton je i u ovom filmu ostao dosledan sebi. Priča je smještena u provinciji, što je za Bartona tipično. Kada govorimo o glavnom junaku, može se postaviti pitanje na koga u ovom slučaju mislimo. Barton nas ovdje drži u nedoumici. Čarli, dječak koji je u savršeno srećnoj porodici, koja osim ljubavi nema ništa, i Vili, čovjek koji ima sve materijalno, ali osim toga ništa. Prepliću se, dakle, dvije priče koje su usko vezane jedna za drugu. Čovjeka od 40 godina nam dovodi na nivo dječaka, a naš dječak je zreliji od odraslog čovjeka. Kao i obično, Barton bira likove koji ne izgledaju normalno, ostali likovi, pored dva glavna, mogu biti čak i lijepi, ali moraju biti čudni. Kada je boja u pitanju, ovo je Bartonov najšareniji film, ali je interesantno što i pored tolike obojenosti kadar nije blještav, sve boje su prigušene. Sama atmosfera uopšte nije naročito vesela, on zadržava dosta svog mračnog, iznad grada je uvijek magla i smog. Bartonov zaštitni znak je odabir crne, crvene i bijele, ali boja njegove atmosfere je hladno plava, siva, pa skoro sve do same crne. Svijetlo koje koristi je uglavnom plavo, hladno. Žuto, toplo svijetlo koristi uglavnom kada ima sjećanja ili maštanja, a to je u Bartonovim filmovima neizostavno. Naravno, ni u ovom filmu nije zaboravio da nas raznježi pogledom u nebo kroz šupalj krov ili odnosom izmedju djece i roditelja. U ovom filmu nailazimo i na citate iz „Odiseje 2001“ (2001: A Space Odyssey), vjerovatno sa ciljem da oda počast Kjubriku (Stanley Kubrick).
Kritika je, kada gledamo uopšteno, ovaj film visoko ocijenila, ali kao i uvijek postoje oni koji se ne slažu. Neki smatraju da je cijeli film podređen i sputan Depovom mračnom ulogom. Ja smatram da je ovo ustvari film koji ne može a da ne odgovara svima, jedino se postavlja pitanje da li nam Bartonov jezik izražavanja prija ili ne.

Sweeney Todd – The Demon Barber of Fleet Street

„Svini Tod“ bi se žanrovski mogao svrstati u horor. Film je adaptacija Brodvejskog mjuzikla Stivena Sondhajma (Stephen Sondheim) iz 1979. godine. Priča Sweeney Todd: The Demon Barber of Fleet Street prvi put se pojavljuje u Engleskoj 1830. i vrlo brzo biva prilagođena za pozorište. U putanju je zapravo legenda za koju je vezano mnogo generacija. Ime Tod, smatra se, uopšte nije izmišljeno, već je u raznim oblastima svijeta, u raznim istorijskim razdobljima postojao stvarni Tod, koji se bavio raznim zanatima, od brice do šnajdera, i svaki je imao životnu priču sličnu Sviniju.

sweeny

Bartonov „Svini Tod“ nastaje 2007. godine. Iz preuzetog sižea Džon Logan (John Logan) je razvio scenario za film. Ovo je tek drugi put u Bartonovoj karijeri da muziku ne radi Elfman, što je i bilo za očekivati, pošto je autor originalnog mjuzikla još uvijek živ. Saradnja izmedju Sondhajma i Bartona je bila fantastična. Pošto je Barton smatrao da pozornica nije isto što i film, kompozitor je spremno doradio muziku, tako je u filmu i predstavi muzika u nekim dionicama različita. Takođe, Sondhajm je učestvovao i u podeli uloga, mada je smatrao da je Dep previše u rok-fazonu.
Dakle, glavna muška uloga (Svini Tod) poverena je Džoniju Depu, a glavna ženska (g-đa Lovet) Heleni Bonam Karter. Ostale uloge tumače Alan Rikman (Alan Rickman) kao Sudija Turpin, Saša Baron Koen (Sacha Baron Cohen) kao gospodin Adolfo Pireli, Laura Mišel Keli (Laura Michelle Kelly) kao prosjakinja, itd.
„Svini Tod“ je djelo koje se može tumačiti na mnogo načina. U suštini, ovo je film koji je prepun nasilja i ono je tema koja nas interesuje, tačnije, način na koji autor uspijeva da ga učini lijepim, čak prihvatljivim za široku publiku i pored toga što nije klasična komercijala.
I opet smo kod tipično Bartonovskog rukopisa. Možemo krenuti od boje, ambijenta, atmosfere, načina na koji koristi tehniku, sve do sitnica koje na prvi pogled nisu toliko upečatljive, ali ako ste njegov vjerni fan, ne mogu vam umaći.
Barton u ovom, kao i većini svojih filmova, zadržava mračnu atmosferu koja nam je prikazana ne samo u odabiru dana ili noći, jer Bartonov dan je siv, već to vidimo kod scenografije, šminke i kostima. Ambijent u kojem je smještena radnja ovoga filma je mračan i prljav, a arhitektura je u skladu sa vremenom koje ovaj film treba da nam dočara. Nasuprot svijetloj sceni sa početka filma, Barton nas do kraja filma drži u mraku. Autor, kad je šminka u pitanju, ostaje dosledan svom stilu, glavni junaci su blijedi, sa crnilom oko očiju, dok kod šminke ostalih likova vidimo koliko je Barton glavne junake želio da izdvoji. Boja Svinijevig kostima, crno sa bijelim, savršeno se uklapa sa krvlju i to je Bartonova zastava trobojka, crveno, bijelo i crno. Kako te tri boje koristi da bi nam prikazao mračnu i jezivu atmosferu, tako ih koristi i u svijetlim momentima. Interesantno je i da te boje za svijetle momente najčešće koristi u vidu pruga, dok su za tamne one ili čiste ili sa nekom sijenkom, ali bez komplikovanih tekstura.
Još jednom smo kod tipično Bartonovskih elemenata filmskog izraza. Njegov pokret kamere je brz i dinamičan, njegov kadar uvijek ima nekolika planova i često eksperimentiše poljem dubinske oštrine.
„Svini Tod“ bi nas mogao opet vratiti i na Bartonov tretman odnosa između djece i roditelja, samo je on ovdje prikazan iz ugla obje strane, i djeteta i roditelja. Opsjednut osvetom Svini počinje da zaboravlja svoju kćerku “Although I’ll think of you, I guess, until the day I die, I think I miss you less and less as every day goes by, Johanna.”; dok kod Tobija imamo drugačiji odnos prema g-đi Lovet, iako mu nije prava majka: “nothing’s gonna harm you, not while I’m around.”
„Svini Tod“ je savršen sklad muzike i nasilja. Barton je jedan od rijetkih autora koji spaja nespojivo. Njegovo nasilje je prikazano tako da nas uvlači u zločin. Kod scena u kojima krv prska po objektivu kamere svi imamo osjećaj da prska po nama. Zanimljiv podatak je da je u periodu snimanja ovog filma – čija je jedna od osnovnih tema koje se prožimaju: kanibalizam – bio vegeterijanac! „Svini Tod“, koliko god „odvratan“ i hladnokrvan bio, na nas ne utiče tako da ga gledamo sa gađenjem, već postoji određena doza saosjećanja i sažaljenja. U momentima kada se prikazuje krv, primjenjeni su krupni planovi. Jedino ubistvo u kome krv ne izlazi u mlazovima iz pogubljenog, je kada Svini biva ubijen, krv se tada lagano sliva niz njegovo tijelo, kao da je konačno našao mir, pošto opet drži svoju ženu u naručju.
Od strane kritike, ovaj film je relativno dobro prihvaćen, s tim da neki smatraju da je Barton mogao prikazati istu temu sa mnogo suptilnije obrađenim nasiljem. Barton je za ovaj film, prije nego je isti izašao, rekao da ne očekuje previše i da ustvari nikad ne zna šta da očekuje od svog novog filma. Za „Ed Vuda“ je bio izuzetno vezan i smatrao je da je to jedno od njegovih najboljih djela, ali nije naišao na potpuno odobravanje. Za „Svinija“, međutim, kaže da će se publika vjerovatno podijeliti u dvije grupe; na one koji vole mjuzikle i pitaju se: „Oh, this is nice, but what the f*** with all of this blood?“, i one koji vole nasilje i pitaju se: „What the f*** are these people singing about?“. Ne znamo je li bio u pravu. Ja smatram da Barton odlično zna šta radi, i na mene je ovaj film ostavio ogroman uticaj. S obzirom na to da nisam ljubitelj horor filmova, prvi susret sa „Svinijem“ je ostavio loš utisak: sve je to lijepo, ali čemu? Poslije drugog, trećeg gledanja sve dođe na svoje, kod Bartona ništa nije na prvu loptu, njegovi filmovi su napravljeni od simbola i skrivenih značenja. „Svini Tod“ je romansa sa smrću, Bartonov stil je „neogotika“. Bartona je jednostavno nemoguće ne voljeti.

Ed Wood

Ovaj film ostavljam za kraj, iako hronološkim redom tu ne pripada. „Ed Vud“ je komična drama urađena na osnovu biografije Edvarda Vuda Džuniora (Edward D. Wood Jr.), najgoreg reditelja svih vremena. Džoni Dep igra Ed Vuda. Izdat je 1994. i smatra se najboljim prikazom ovoga čovjeka, ikad.
„Ed Vud“ nam predstavlja period života ovog reditelja u kome su napravljeni njegovi najpoznatiji filmovi Glen or Glenda i Plan 9 from Outer Space, kao i period u kojem je sarađivao sa Belom Lugošijem (Bela Lugosi). Belu Lugošija igra Martin Landau (Martin Landau), koji je za glavnu sporednu ulogu dobio mngo priznanja.
„Ed Vud“ je izuzetno dobro prihvaćen kako od kritike tako i od publike. Kritika smatra da je Barton savršeno prikazao ovog reditelja, a publiku je zainteresovao za njegova djela. Produkcijski je bio potpuni neuspijeh, za šta Barton krivi loš marketing.
Džoni Dep koji je već bio upoznat sa nekim od Vudovih filmova bio je oduševljen idejom da ga glumi.

ed-wood

A Barton? S obzirom na to da govorim o autorskom rukopisu, ovaj film sam izabrala kao primjer u kojem autor zarad priče ne može u potpunosti da iskaže sebe kao umjetnika. Ovdje Tim Barton, pošto se radi o biografskom filmu, nije mnogo mogao sebe da promoviše kao autora. Kao element prepoznavanja istog rukopisa ističe se crno-bijeli zapis, što podsjeća na jedan od prvih Bartonovih filmova Frankenweenie. Barton zadržava i svoj uvod sa imenima glumaca na nadgrobnim spomenicima, što je takođe viđeno i u početnoj sceni pomenutog Frankenweenie. Odabir istog glavnog glumca opet asocira na istog autora.
U svakom slučaju, ne mogu reći da je ovo Bartonov promašaj, pogotovo ne posle toga što znam da on ovaj film izuzetno voli i da je za njega posebno vezan, naravno, ni ja ne mislim da je mogao drugačije prikazati nešto što se stvarno desilo, niti da je imao prostora da manipuliše. Smatram da, da bi ostao dosledan svom rukopisu i načinu na koji govori slikom Barton treba da ostane vjeran svojim izmišljenim likovima i, koliko god mračnim, svojim romantičnim zapletima. Da je neki drugi autor radio „Ed Vuda“ vjerovatno ne bi bio toliko dobar, ali za Bartona je on isuviše lagan i sputava njegovu dinamiku i slobodu imaginacije.
Ovaj film nas svakako dovodi do zaključka da šta god dođe u Bartonove ruke, ne može a da ne ostane zapamćeno, samo, da se ne bi udaljio od onoga što stvarno jeste ne treba da se bavi životima običnih ljudi već plodovima svoje ili tuđe mašte. Uostalom, jedna od njegovih najvećih vrlina je to što nas tjera da posle svakog njegovog filma ostanemo u svijetu mašte: to je odlika djece, a niko od nas ne želi istinski da odraste.

Izvori:

  1. Arnhajm, Rudolf (1987) Umetnost i vizuelno opažanje. Univerzitet umetnosti. Beograd.
  2. Bodrijar, Žan (1991) Simulakrumi i simulacija. Svetovi. Novi Sad.
  3. Brown, Stephanie (2008), Tim Burton: Director of Fairytales?
  4. Burton, Tim: ed. Mark Salisbury (2006) Burton on Burton. Faber and Faber. London.
  5. Easton, N. (1990) For Tim Burton, These ones Personal. Retrieved April 06, 2007.
  6. Eko, Umberto (2004) Istorija lepote. Plato. Beograd.
  7. Ingarden, Roman (1975) Doživljaj, umetničko delo i vrednost. Nolit. Beograd.
  8. Kuk, Dejvid (2005-2007) Istorija filma I-III. Clio. Beograd.
  9. Leksikon filmskih i televizijskih pojmova (2003) Univerzitet umetnosti. Beograd.
  10. Moan, Rafaela (2006) Filmski žanrovi. Clio. Beograd.
  11. Moren, Edgar (1967) Film ili čovek iz mašte. Institut za film. Beograd.
  12. Morris, Laura (2007) Kindness doesn’t cut it from Scissorhands
  13. Omon, Žak (et.al) (2000) Estetika filma. Clio. Beograd.
  14. Oxford advanced learner’s dictionary
  15. Stojanović, Dušan (1984) Film kao prevazilaženje jezika. Institut za film/Univerzitet umetnosti. Beograd.
  16. www.imdb.com
  17. www.wikipedia.org