Skip to content

TIM BARTON (dio 2/2)

Biljana Vušović

EDI-02, 12/2016


Tim Barton je godinama gradio sve po čemu ga danas prepoznajemo, pa ne bi bilo fer govoriti samo o posljedicama, uzrok je bitniji.
Način i okruženje u kome je odrastao imali su velikog uticaja na razvoj njegove svijesti o umjetnosti, a odlučio se za poslednju zvanično priznatu – film.
Barton je, svakako, jedan od najkvalitetnijih autora savremene kinematografije. Oblast njegovih interesovanja i sadržaj njegovog opusa nije usko vezan za rod igranog filma. Barton se pored igranih filmova bavi animiranim i stop-motion filmovima. Iako je njegova zvanična titula reditelj, vrlo je produktivan i na tlu produkcije i dramaturgije.
Postavlja se pitanje: šta Tima Bartona kao autora čini posebnim i jedinstvenim, jednim i neponovljivim? Šta je to što njegova djela čini prepoznatljivima, a šta ih čini vrijednima? Rukopis, odnosno stil, odnosno način davanja oblika (umjetničkom) djelu. Ključna riječ je, dakle, način. Potpisnik ovih redova pokušava da uvede u Bartonov svijet, u način na koji on stvara. Poređenjem odabranih djela, moguće je iskristalisati način na koji Tim Barton funkcioniše kao autor, a samim tim i definisati njegov autorski rukopis.

Autentičnost rediteljskog rukopisa

Filmovi na kojima se zasniva ovo istraživanje su: Edward Scissorhands, Ed Wood, Sleepy Hollow, Charlie and the Chocolate Factory i Sweeney Todd. Oni se žanrovski ne mogu svrstati u jednu kategoriju: prostiru se od komedije do horora, kroz dramu, triler, biografski. Tu počinje Bartonov „signature“. Budući žanrovski prilično različiti, očekuje se da i atmosfere i boje budu potpuno različite, ali ne, kod Bartona to nije tako! Ovaj autor je prepoznatljiv po svojoj mračnoj atmosferi i po paleti boja koje najčešće koristi. Svaki je štimung mračan, ali ne i „težak“. Barton atmosferu stvara svijetlom, njegovo svijetlo je uglavnom plavo i njime dočarava osjećaj hladnoće – ono je zastupljeno u svim ovdje obrađenim filmovima, bez obzira da li se kreću u žanrovskim odrednicama komedije, horora ili drame. Kako koristi plavo svijetlo za mračnu, hladnu atmosferu, tako koristi žuto za toplu, svijetlu atmosferu i romantične momente – ovakvo svijetlo ne nalazimo jedino u „Ed Vudu“, prije svega zato što je film crno-bijeli. Kod „Makazorukog“ je čitav štimung relativno nježno i toplo osvijetljen, ali nasuprot tome imamo zamak koji je tipični „gothic“ Barton. „Sanjiva Dolina“ je horor i sav je hladan, ali romantične momente Barton osvjetljava žutim. „Čarli i fabrika čokolade“, iako pripisan komediji-drami, ne nosi atmosferu komedije, bar ne kad je svijetlo u pitanju. To jeste komedija, ali i u njoj Barton ostaje dosledan svom stilu. „Svini Tod“ je horor, toliko siv i mračan, ali opet osvježen svijetlim momentima iz prošlosti. Dolazimo do zaključka da Barton sve podređuje svom rukopisu: ne postupa po pravilima, ništa nije crno ili bijelo, sve vodi savršenom skladu i spajanjima nespojivosti.

Boja takođe doprinosi atmosferi, a Barton najčešće koristi crnu, bijelu i crvenu. Kostim Džonija Depa u svakom od ovih filmova je crno-bijeli, jedino je u „Čarliju“ tamno crveni sa crnim. Šminka je u Bartonovih junaka takođe sva u znaku iste tri boje. Bijela najviše mjesta zauzima kod kostima, scenografije i šminke. Bijelu boju, kad su kostimi i scenografija u pitanju (pod scenografijom podrazumijevam ambijent u kojem se junaci nalaze u datoj situaciji), Barton koristi kako bi prikazao nevinost i čistotu svojih likova. Dok kod šminke ona služi upravo u suprotne svrhe. Naime, bijela je uvijek kontrast mračnoj atmosferi i to je jedan od elemenata kojim Barton doprinosi svojoj „gothic“ vizuri. Crna i crvena se najviše koriste u kostimima, one su neizostavni dio vizuelnog identiteta svih njegovih filmova. Barton, dakle, sve podređuje osobenom rukopisu.

 

Teme i motivi u filmovima Tima Bartona

Sličnost tema i motiva koji su zajednički sadržalac ovdje obrađenih filmova, uopšte ne podrazumijeva ponavljanje. Svaka ideja, odnosno priča u filmu, kod Bartona je usko povezana sa slikom, one čine nerazdvojivu cjelinu. Bez obzira na to da li je Barton sam autor ideje za svoj film ili je ona preuzteta, sve one su vrlo slične. Bartonova priča je bajka, u njegovom filmu je sve moguće, likovi su konstruisani tako da obezbjeđuju identifikaciju. Glavni lik je uglavnom neshvaćen od strane okoline, pred njim je problem čijem rješenju, dok uživamo Bartona, svi težimo. Tragični lik koji pati više od običnog čovjeka obično je kreatura, ali oplemenjena čistotom nesvojstvenom običnim smrtnicima. Neki smatraju da su Bartonovi junaci isuviše iskarikirani i banalizovani, što je u ovom radu sistematski i argumentovano osporavano.

Usredsredimo li se na zaplete odabranih filmova, nailazimo na gotovo iste teme, samo obrađene na drugačiji način. U „Makazorukom“ srećemo junaka, kreaturu, koja je drugačija od svega što je okružuje. Edvard ima poblem, nije obični čovjek, neshvaćen je od okoline, neprihvaćen je i bori se sa svojim problemom. Barton svim svojim likovima priušti da u nekoj oblasti briljiraju (uglavnom su to zanati). Edvard je majstor, upravo zahvaljujući svom nedostatku. Ljubav je ključna tema koju Barton provlači u svim navedenim filmovima: kako ljubav između dvoje ljubavnika, tako i ljubav u porodici. Tako svi likovi – neshvaćeni i sa problemima – uvijek vole i pobjeđuju u svojoj ljubavi na ovaj ili onaj način.

Edvard ima makaze umjesto ruku, samim tim mu je onemogućena veza sa običnim smrtnicima, ali voli čisto i pobjeđuje. Ne ostaje sa svojom voljenom srećan i zadovoljan do kraja života, ali makar osvaja njeno srce…

Ed Vud teži uspjehu, a najgori je režiser na svijetu. On je maestro svog zanata, a kasnije i zvanja, ali najgori režiser svih vremena. Njegova ljubav nije okrenuta samo suprotnom polu – osim žene, on voli film! I Ed Vud pobjeđuje, njegova želja se ostvaruje!

U „Sanjivoj Dolini“ ljubav nije u prvom planu, ali nespretnost junaka i beskrajna naivnost su svakako nešto što ga drži u neraskidivoj vezi sa ostalim filmovima. Međutim, ni ovdje ljubav nije izostavljena – Ikabot pobjeđuje u ljubavi!

„Čarli i fabrika čokolade“ – dvije su uporedne priče u kojima kroz humor i opet neobične likove Barton u prvi plan izbacuje ljubav. Želja za porodicom i posledice koje nedostatak iste ostavlja na individuu, samo je naizgled bezazlena priča za djecu. Ovo je film i za djecu i za odrasle, film u kome takođe pobjeđuje ljubav.

I „Svini Tod“ je ljubavna priča ispričana kroz retrospekciju događaja, zahvaljujući kojima i najveći protivnik nasilja teži osveti. Može li se iko zapitati zašto se i ova ljubavna priča tretira kao pobjeda protiv cijelog svijeta?

Ljubav je ključna tema svih Bartonovih filmova – bitno je da se nešto istinski voli. Ono što Bartona čini posebnim je to što nas načinom na koji slika priču uvodi u svijet najčistije ljubavi i tjera da i mi volimo ono što voli glavni junak, a to čini bez ijedne eksplicitno prikazane scene ljubavnog odnosa.

Kad smo kod ljubavi, ne možemo a da ne pomenemo njegovu opterećenost odnosima između djece i roditelja: ko iole poznaje Bartona, to mora primjetiti. U svakom od pomenutih filmova, izuzev „Ed Vuda“, srećemo junake koji su u vrlo čudnim odnosima sa svojim roditeljima. Edvard to ispoljava na najčudniji način: „He didn’t wake up“, Ikabot ima samo sjećanja na svoju majku, Vili Vonka ne može čak ni da izgovori riječ roditelji, a Svini zaražen osvetom čak zaboravlja na svoju kćerku: “Although I’ll think of you, I guess, until the day I die. I think I miss you less and less as every day goes by, Johanna.” Jedina suprotnost svemu ovome je sklad i harmonija u porodici Čarlija Baketa, kojima je ljubav jedino što imaju.

Pored ljubavi, koja je osnovna tema u Bartonovim filmovima, on provlači ne tako mali broj motiva kroz svaki od navedenih filmova, što bi se moglo definisati kao jedan od ključnih elemenata njegovog autorskog rukopisa. Barton u svim ovim filmovima vodi ideju o čudnovatim izumima, razne mašine koje obavljaju poslove. Kod „Makazorukog“ to nalazimo u scenama u kojima se pojavljuje Vinsent Prajs, kod mašina koje prave kolače, kao i kod samog Edvarda koji je ustvari robot, ali mu je data moć da misli i osjeća. U „Sanjivoj Dolini“ je to prikazano kod Ikabotovih skalamerija pomoću kojih, kako on vjeruje, uspijeva da otkrije zločinca. U „Čarliju i fabrici čokolade“ srećemo nevjerovatne mašine koje prave čokoladu, kao i Vilijev lift, ustvari je cijela fabrika takva. Svini Tod ima stolicu, koja i nije neki naročit izum, ali postoji. U svim ovim filmovima makar na sekund su nam prikazani točkići koji pokreću skazaljke na satu, iako ne u toj funkciji. Ova ideja bi se mogla tumačiti i kao Bartonova opsjednutost vramenom.

Drugi motiv koji se često pojavljuje u Bartonovim filmovima i potvrđuje koliko je stil ovog autora izgrađen, jeste prozor koji gleda put neba. Barton nam u tri od ovih pet filmova prikazuje koliki je on zapravo romantik. Prozor sa pogledom u nebo je prikazan u momentu kada glavni junak mašta o nečemu. Makazoruki i Čarli imaju otvoreni krov umjesto prozora, a Svini Tod gleda kroz prljavi prozor. I u razlici između pogleda se može tražiti određena simbolika. Edvard i Čarli stižu do svog cilja i njihov pogled put neba nema prepreku, dok Svini, iako ispunjava svoj cilj, ne ostaje u životu.

Posebno je vrijedan i prizor snijega koji se pojavljuje u „Makazorukom“ i „Sanjivoj Dolini“. U „Dolini“ nam savršeno prijaju i scene dok snijeg pada, ali kod „Makazorukog“ je to nešto što se teško može opistai riječima. Da ponovimo, Barton nas uvlači u najiskreniju ljubav bez eksplicitno prikazanih scena ljubavi: scena u kojoj Edvard kleše figuru od leda, i počinje da pada snijeg, jedna je od najljepših ljubavnih scena ikad. Prepuna strasti i emocija, uz pokret kamere, montažu i pokret unutar samog kadra, boju i muziku, ova scena čini da se svaka žena osjeti kao najposebnije stvorenje na svijetu. Taj nam segment filma podiže adrenalin, uz njega lepršamo, osjećaj je savršen ali na kraju od tolikog uzbuđenja, dovodi do suza. Lično nikada ne mogu objasniti koja je vrsta suza u pitanju… Barton jednostavno ostavlja bez teksta.

Pored pomenutih motiva, Barton često koristi odraz u ogledalu, pruge su njegov zaštitni znak, kao i sjećanja. Odraz u ogledalu nije tu s ciljem da od junaka napravi egocentrika, i taj odraz nije uvijek samo u ogledalu. Odraz koristi kada junaka smješta u, naizgled, beznadežnu situaciju. Pruge su neizostavni vizuelni momenat u svakom Bartonovom filmu, one se uvijek pojavljuju u srećnim momentima priče i uvijek su u kombinaciji crno-bijelo ili crveno-bijelo. Kada govorimo o sjećanjima u Bartonovim filmovima, ona su uvijek i isključivo vezana za porodicu, svaki od glavnih likova makar po jednom ima „flashback“ u kojem se pojavljuje njegova porodica. Ovo nas opet vraća na početak, na Bartonovo djetinjstvo i na to kakav je ono uticaj imalo na njegov rukopis kao umjetnika.

 

Udio filmskog glumca u autorskom rukopisu

Kako u privatnom, tako i u poslovnom životu, Tim Barton i Džoni Dep su neraskidivo vezani. Privatno kumstvo samo utvrđuje profesionalnu saradnju započetu još 1990. godine, filmom „Edvard Makazoruki“. Od tada pa do danas Džoni Dep je jedno od ključnih izražajnih sredstava u Bartonovom filmskom rukopisu.

U „Makazorukom“ Dep donosi junaka koji vrlo malo govori, pa je stoga morao pažnju da zadrži na drugačiji način. Za ovu ulogu Dep se pripremao tako što je gledao Čarlija Čaplina i na njemu učio kako da govori tijelom. Njegova mimika je ovdje nevjerovatna, Dep čini da Edvarda razumijemo i sa njim saosjećamo. Kako i sam kaže, ulogu je osjetio posle prvog razgovora sa Bartonom (kojeg do tada nije poznavao) i trebalo je svega deset minuta da je prihvati.

Ed Vud je, takođe, lik kojeg Dep sa zadvoljstvom tumači. I prije nego što mu je pokazan scenario, Dep je bio upoznat sa ovim rediteljem. Smatrao je to “chance to stretch out and have some fun”. Pošto ovdje glumi reditelja punog entuzijazma, može biti da čak ostavlja mnogo bolji utisak od samog Bartona. Džoni Dep savršeno nosi Ed Vuda, njegova akcija je puna snage, a sa njim i mi vjerujemo u to da će Ed jednog dana napraviti nešto što se pamti. Takođe je fascinantno i to kako se snašao u ulozi transvestita.

U „Sanjivoj Dolini“ Dep treba da bude ako ne snažan onda bar hrabar, ali nije ni jedno od to dvoje. Njegov lik je ustvari pomalo feminiziran, nesiguran i nevjerovatno nespretan, i kao takvog Dep ga je savršeno iznio.

U ulozi Vilija Vonke Dep je komičan na vrlo čudan način. U ovom liku se, iako mnogo priča, Dep takođe uspješno potpomaže mimikom i vjerno prenosi dijete u tijelu odraslog čovjeka.

Svini Tod je, po mišljenju autora ovog rada, jedna od Depovih najboljih uloga: nosi nevjerovatnu energiju, uz muziku i koreografiju blistavo dočarava mračnu atmosferu.

Džonija Depa, kao glumca, treba smatrati nevjerovano plodnim tlom. Okviri u kojima se kreće njegova glimačka sposobnost su ogromni. On je sposoban da se prilagodi liku kojeg glumi i da njegov karakter iznese, ne na površinu, nego iznad nje. U dijelu Bartonovog opusa koji je ovdje proučavan, Dep tumači toliko različite likove da se pitamo da li je uopšte moguće da je to isti čovjek u pozadini. On predstavlja Edvarda sa umiljatim likom i pokretima koji su isprekidani i nagli, govori licem i tijelom. On predstavlja Ed Vuda koji je sav brz, pomalo smotan i konstantno nasmijan, a pored toga što govori pokreti lica i tijela su fenomenalni, pogotovo kada je u ženskom kostimu. On predstavlja Ikabota Krejna koji je nespretan a želi da bude ozbiljan, odvažan a plašljiv kao djevojčica, takođe se služeći svim svojim adutima. On predstavlja Vilija Vonku, dječaka u tijelu odraslog čovjeka, toliko brzog da ga ljudsko oko ne može uhvatiti, ozbiljnog i nasmijanog, feminiziranog, govori cijelim tijelom. On predstavlja Svinija Toda, serjskog ubicu, mračnog, zlog i oholog, a naizgled pristojnog gospodina, Depov glas, pokret u kadru i mimika su u ovoj ulozi najjasnije prikazani.

Džoni Dep je glumac koji ima sposobnost da, svoje tijelo, lice i glas, podredi liku kojeg tumači i to u ogromnim razmjerama. On ima moć da nevjerovatno transformiše svoj glas i to se vidi na primjeru od ovih pet filmova. Njegovo tijelo se pokreće u skladu sa njegovim likom. Njegovo lice je ono što njega čini najviše posebnim, mimika je ono što ga čini nevjerovatno vrijednim. U prvom filmu na kojem je sarađivao sa Bartonom, Džoni Dep je imao 27 godina, a u poslednjem – 44! Njegovo lice se i dalje nije promjenilo.

 

Umjesto zaključka

Postavlja se pitanje ko, u saradnji ova dva autora – reditelja i glumca – koga čini posebnim i zašto? Mislim da odgovora nema, jer koliko je prvi bitan za drugog toliko je i drugi bitan za prvog, njih dvojica funkcionišu kao nerazdvojiva cjelina. Barton Depu pruža mogućnost da se iskaže kao u glumac u ulogama koje mu savršeno pristaju, a Dep Bartonu pruža mogućnost da sarađuje sa čovjekom koji razumije sve što je pisac htio da kaže. Ne postoji odgovor na pitanje ko je kriv.

Nadam se da će istraživanje pred vama podstaći nekoga da makar zagrebe po površini ovog nepresušnog izvora kreativnosti. Jedinstven Bartonov filmski rukopis možete ili da volite ili da ne volite, za njega nema mjesta u sredini. Njegovo djelo je njegov život, a za život kaže:

“what life is all about. It’s just about the combination of emotion and humor
and drama and melodrama, and light and dark – all of the things that I love.”


Izvori:

  1. Arnhajm, Rudolf (1987) Umetnost i vizuelno opažanje. Univerzitet umetnosti. Beograd.
  2. Bodrijar, Žan (1991) Simulakrumi i simulacija. Svetovi. Novi Sad.
  3. Burton, Tim: ed. Mark Salisbury (2006) Burton on Burton. Faber and Faber. London.
  4. Easton, N. (1990) For Tim Burton, These ones Personal. Retrieved April 06, 2007, from www.timburtoncollective.com/articles/es7.html
  5. Eko, Umberto (2004) Istorija lepote. Plato. Beograd.
  6. Ingarden, Roman (1975) Doživljaj, umetničko delo i vrednost. Nolit. Beograd.
  7. Kindness doesn’t cut it from Scissorhands – Laura Morris13 November 2007 http://www.crankycritic.com/qa/timburton.html
  8. Kuk, Dejvid (2005-2007) Istorija filma I-III. Clio. Beograd.
  9. Leksikon filmskih i televizijskih pojmova (2003) Univerzitet umetnosti. Beograd.
  10. Moan, Rafaela (2006) Filmski žanrovi. Clio. Beograd.
  11. Moren, Edgar (1967) Film ili čovek iz mašte. Institut za film. Beograd.
  12. Omon, Žak (et.al) (2000) Estetika filma. Clio. Beograd.
  13. Oxford advanced learner’s dictionary
  14. Stojanović, Dušan (1984) Film kao prevazilaženje jezika. Institut za film/Univerzitet umetnosti. Beograd.
  15. Tim Burton: Director of Fairytales?– Stephanie Brown Nov. 26th 2008
  16. www.imdb.com
  17. www.wikipedia.org